14 / kaljužanje putevima Igora Djatlova

27.7.
subota

Pročitali ste priču o sudbini planinara koji su kasnih 50-tih prošlog tisućljeća krenuli na Otorten i onda stradali na izrazito brutalan i bizaran način, bez previše logike?

Incident na planinskom prijevoju Djatlov

Ivdelj je bio posljednja točka civilizacije do koje su došli, vlakom. Krenuli su kamionom prema Vižaju i nastavili pješke prema brdima.

Mi smo odlučili krenuti njihovim putem i prići Otortenu koliko je moguće. Pouzdano smo znali da je dolazak na točnu lokaciju motorom nemoguć iz jednostavnog razloga: cesta ne postoji. Izvediv je samo pomoću terenskih vozila. Postoje i ekspedicije koje financijski daleko prelaze naš budžet – put do mjesta gdje se incident odvio košta oko tisoč euro. Po osobi. Ma beži. Da znate koliko smo potrošili na ukupni put, bilo bi vam jasno otkud ovaj snort in derision

Probudili smo se u hotelu u koji se nekako uspjela vratiti struja. Nebo je bilo savršeno čisto i toplo sunce je nabrijavalo dobro raspoloženje. Što ćemo u Vižaju (ili dalje) ako ćemo krenuti pod potpunim pljuskom?

Izašli smo iz grada u uralske šume prije 9. Nedugo nakon, krenuo je makadam, nasuti šljunak.

Priroda je bila prelijepa. Hladna šuma, povremeni potočići i odlično društvo. Povremeni prolaznici bili su vozači automobila i par kamiona koji su trubili i pozdravljali nas punim glasom.

Došli smo u selo Polnoćnoe, nakupinu par kućica u brežuljkastom kraju.

Ovdje smo kratko stali da bismo prošetali, poslikali i pojeli sladoled. Lokalni magazin, sada već poslovično ruski, sadržavao je divnu toplu i veselu prodavačicu u zrelim godinama sa kojom smo se prijepo napričali.

Obratite pažnju na abak umjesto kase

Evo vam i škola u centru,

pas neobičnog pogleda…

… i lokalni klub, mjesto glavnog derneka na Uralu

Nismo se dugo zadržavali, zanimaju nas brda i mistični Vižaj. Izašli smo natrag na cestu.

Makadam se ubrzo pretvorio

u jame i blato

zbog kojih mi je iskreno drago što mi muž vozi motor po brdima oko ZG sa Cloxom, Makazicom, lb-jem… – čovjek se snalazi u tom blatu kao kod kuće. Lokve su zeznute samo utoliko što ne znaš koliko su duboke i kolika se količina zemlje uspjela otopiti na dnu u fini mulj.

On to čis fajn hendla dok sam ja obično silazila sa motora. Kacigu sam držala spuštenom jer sam se provlačila kroz gusto žbunje i slušala svoje disanje

No, ova je lokva bila ekstra velika.

Sokol se odlučio polagano kroz kolotrage koje je netko već napravio prije njega i prošao je bez većih problema. Ili se to meni makar tako činilo.

Ono što me uistinu pogodilo posljedice su požara koji je 2008. godine, kada je osim stotina hektara crnogorične šume izgorjelo i selo Vižaj.

Osjećala sam se istinski loše, kao na poprištu nekakvog odvratnog zločina.

Sišla sam sa motora među drveće koje se trudilo iz pepela krenuti natrag prema nebu. Šutke sam hodala, nakostriješena, osmatrajući gusti prizemni sloj mahovinaste vegetacije. Ne znam što je uzrokovalo požar i uništenje ove šume (čovjek, grom ili nešto treće) ali nije bitno. Osjećala sam se kao da hodam kroz dječju onkologiju na Šalati.

Tužna sam se vratila na motor.

Prišli smo Vižaju.

Selo broji 10 drvenih kućica i jedva par ljudi koje smo spazili među njima.

Od Vižaja smo krenuli prema rijeci Lozva.

Nakon manjih kaljuža došli smo do obale.

Požar je uništio tada postojeći most i rijeku nije bilo moguće prijeći motorom. Slušali smo i o nekakvom brodiću koji je mogao prevesti ljude preko rijeke ali ga nije bilo. Ne čudi me.

Još od čitanja o planinarima koji su stradali, oduševili su me pripadnici plemena Mansi, specifični za područje zapadnog Sibira, točnije, regije Tjumen koju dijele sa srodnim Hantijima. Iskreno sam se nadala da ćemo sresti makar jednu osobu. Par tjedana prije polaska sanjala sam kako se budim u šatoru na Uralu i čujem glasove izvan šatora. U snu sam lagano promolila glavu van i vidjela par Mansija kako sjede oko vatre i veselo pričaju. Izlazimo van, predstavljamo se i kuhamo ručak za prisutne… Rijetko sanjam da me netko kasapi, prebija ili ubija, preferiram nešto optimističniji pristup situacijama a i istinski vjerujem kako paranoja ne nosi ništa korisno.

Jednostavno smo sišli sa motora, naložili kuhalo, skuhali/podgrijali ručak, osunčali se, poskidali i ohladili se u brzoj planinskoj rijeci i uživali u lokaciji.

Ruski ramen FTW.

Sjedenje na tlu i promatranje ove presavršene prirode tako smiruje. Imam dojam da bih tu mogla ostati zauvijek

Rijeka Lozva nije preduboka, može ju se prehodati unatoč činjenici da je temperature jedva par stupnjeva i ohladi stopala u roku “keks”. Bilo je čak mjesta gdje je bila prilično plitka ali kamenje na dnu nije baš najbolja podloga za motor koji kada ja siđem sa njega teži oko 250 kg. Neka se prevrne, a vrlo realno može i hoće, priličan je posao izvući ga na obalu a onda još i osposobljavati mašinu koja primarno nije smišljena da bude brodska.

Svjesni da smo dosegnuli najsjeverniju točku puta po Rusiji i Uralu, okrenuli smo se i krenuli nazad nekoliko sati kasnije.

Lokve koje smo ponovno prelazili imale su manji promjer i bile su pliće, zahvaljujući suncu koje je prilično upeklo. Rubovi su bili vidno osušeni.

No, ona najveća na tren je bila problem. Lazić je, obilazeći lokvu, zaglavio u blatu jer je pod nosačem nogara bio panj taman velik da drži motor šlajdrajući u mjestu.

Nakon ho-rukova i gasiranja, nekako se iskobeljao i odvezli smo se dalje.

Posljednje slike su mi pogled u more sibirskih šuma,

nešto što vjerojatno nikad više neću vidjeti;

offroad čizme

i nevrijeme

koje nas je uporno pralo do hotela u Serovu.

Total: 347 km.