Dan #7. | Nordkapp

Prva jutarnja slika na cesti prikazuje nekoliko bitnih točaka (Lakselv nije bitan, barem ne u ovom kontekstu):

• Hammerfest, posljednji veći grad na cesti do Nordkappa (istina, da bi ga se posjetilo, nužno je sići s E6 ceste, ali neposjećivanje nije opcija – ono – posjećuješ grad imena HAMMERFEST!)
• Nordkapp, najsjeverniju kopnenu točku Norveške i Europe, naš cilj
• Kirkenes, posljednji grad na cesti E6 prije granice s Ruskom Federacijom. Prvotni plan putovanja uključivao je i Kirkenes (btw, čita se “Šiiirkenes”, dobijem ospice kad ljudi kažu “KIrkenes”, “stavKIrke” i slično), ali kako je godišnjem abruptno odrezan cijeli tjedan by moj HR DPT, morali smo skresati – logično – ono najdalje na ruti.

Osjećaj je magičan.

Nalaziš se doslovno bogu iza nogu i od Osla, kamoli od Nove Gradiške.

I ono najgore – taj je osjećaj toliko intenzivan i opijajuć (ispričavam se na ljigavom izrazu, nemam boljega) da je jedino što želiš raditi sjesti na motor ili u automobil i odvesti se u xy smjeru. Užasno je teško prilagoditi se “normalnom” načinu života kada dobiješ priliku vidjeti sve prirodne ljepote koje ti završe pod nosom. Najgore je bilo nakon Rusije, pogotovo zbog Sibira. Nakon mjesec dana motora posao koji je uključivao sve moguće tekovine modernog društva postao mi je užasno tijesan i naporan. Trebalo mi je par mjeseci da se priviknem na sve to i počne mi biti “normalno”. Iako, nikad više ne postane normalno, samo želiš nazad.

Na ovakvim putovanjima uvijek potvrdimo koliko smo zapravo oboje hipiji. Hipiji koji bi cijepili djecu, jedu GMO hranu, ne boje se mikrovalne, vole učiti o prirodoslovlju, imaju nerdovit predznak, umjesto na postelji od slame leže u bijesnim vrećama za spavanje na još bjesnijim podlogama za spavanje u mega bijesnom šatoru dizajniranom za ugodan san na obroncima Annapurne i planiraju putovanja bez imalo spontanosti i znaju svaki dan gdje će biti na kojem djelu isplanirane rute – ali hipiji nevrdles.

Stoga smo nekako naoštreni na prirodne ljepote i ceste koje nas do njih dovode. Vidjela sam dosta Europe, gradova, važne arhitekture, umjetnosti, povijesti i inih stvarčica sasma dovoljno; zanima me samo PRIRODA i novi načini kako da joj budem još bliža.

Super su mi ovakve fotografije. Ovo je vrh vrha Norveške, detaljna karta autocesti i cestica. Gore iznad ovih “prstiju” nema ništa osim Arktičkog oceana i malog arhipelaga Svalbard. Desno od mobitela i Lazićeve šake leži jezero Inari (fin. Inarijärvi), jedna od točaka na popisu moram-vidjeti-na-ovom-putovanju.

Sobovi nisu rijetkost na cestama u ovoj regiji, ali je ovdje njihov broj još veći nego južnije. Kvalsund most sa znakom “pazi, smotana verzija jelena drijema na mostu” bio je prvi s takvom oznakom.

Dotična je živad (sob, irvas, reinsdyr, rein deer ≠ los, elg, elk) prilično docilna, potpuno je bezopasna i usudila bih se reći i malo sporija. Skoro pa možeš motorom preko njih.

Pogled s mosta Kvalsund (nad tjesnacem Kvalsundet koji razdvaja Kvaløya otok od kopna) izgleda ovako.

Tu sam se kompletno raspala od divote.

Krajnji sjever izgleda ovako.

Nisko raslinje, kamen, nešto magle.

Nije hladno kako se očekuje.

Prilazimo gradu Hammerfest.

Ovdje smo naišli na još sobova, očito naviknutih na prolaznike.

Sjeli smo na obalu mora, gdje sam sprašila vjerojatno najmanje norveško jelo moguće, ali je bilo toliko ukusno i fino da nemam grižnju savjesti. Ujedno, brijem da nema svježijeg lososa na svijetu i prikladnijeg za nigiri od onoga na sjeveru Norveške.

Sjedili smo na klupi uz najsjeverniju točku geodetskog luka kojega je iskalkulirao njemački geodet Friedrich Georg Wilhelm von Struve i koji spaja mnogobrojne točke na ruti od točke Fuglenes u Hammerfestu (na slici, #proudAF) do mjesta Stara Nekrasivka nedaleko od Odese u Ukrajini. Prolazi kroz 10 država i mjeri 2800 km, a njegov proračun omogućio je mjerenje prvog meridijana.

 

Nastavili smo prema Nordkappu.

Putem se vrijeme mijenjalo, poprilično. Dobrim dijelom puta bilo je maglovito pa smo se nadali da će do dolaska do Nordkappa ta magla nestati. Pogled s kipa u ništa bio bi razočaravajuć, zar ne?

I magla je ostala.

Nakon 2200 km+, po dolasku nismo vidjeli jedni druge kako spada, kamoli dobili priliku diviti se slavnom pogledu u ocean.

I inače imamo taj pattern s putovanjima, najslavniji je bio odlazak na Hitlerovo orlovo gnijezdo. Malo za reći da je bilo razočaravajuće, al štaš. Pokušavaš naći nešto dovoljno zanimljivo da se refokusiraš s razočaranja na bilo što konstruktivno.

Prošetali smo kompleksom uz kip globusa – slavni simbol Nordkappa, posjetili Nordkappmuseet. U sklopu muzeja možete vidjeti projekciju spektakularno predivnoga filma o 4 sezone na Nordkappu by Hallgrim Haug (toplo, toplo preporučujem da ga pogledate), custom izvedbe dizajnirane za posebno platno od 180 stupnjeva širine i snimljenoga pomoću tri kamere čija se snimka u post produkciji međusobno spajala.

Posebna je dimenzija glazba. Meni rijetko što nakostriješi dlake u koži, ali ovaj video redovito to uspijeva. Radi se o petnaestak minuta čudesne melodije koju podupire Mari Boine koja pjeva na Hrvatima potpuno nerazumljivom jeziku Samija. Ne znam što pjeva, čak i nije bitno što pjeva, dovoljna je atmosferičnost koju izaziva.

Vani su nas dočekali posebni kipovi. Bilo je to 7 ploča s ljudima, kip majke i kip djeteta koje je uperilo prst u ploče, znači, nasuprotni su jedni drugima. Children of the World set skulptura projekt je koji je pokrenut 1988. kada je autor Simon Flem Devold nasumično odabrao sedmero djece iz sedam država prosječne dobi 10 godina – iz Rusije, Brazila, Tanzanije, USA, Japana, Tajlanda i iz Italije – koja su posjetila Nordkapp, boravila ovdje sedam dana i svakog je dana jedno dijete napravilo glineni reljef koji je simbolizirao nadu, sreću, prijateljstvo i zajedništvo. 1989. reljefi su odliveni u bronci i postavljeni u luku oko kipa “Majka i dijete” kiparice Eve Rybakken, s prstom uperenim u prijateljstvo u bronci.

 

Spakirali smo se i krenuli prema unutrašnjosti. Bilo je vrijeme da se Hilleberg uspravi i osigura nam miran san.

Sad sjedim i pitam se gdje nam je pamet bila, jer oboje više nego dovoljno dobro govorimo norveški da razumijemo kako lokacija zvana Fuglefjell s razlogom nosi takvo ime, a nijednom od nas nije zablinkao alarm. Naime, “fuglefjell” u nadoslovnijem mogućem prijevodu znači “ptičje brdo”, a lokacija je tako nazvana jer je, khm, khm, dom galebova i njima sličnih urlikavaca i kliktavaca svih vrsta. Mislim da nijedno od nije spavalo tipa sat vremena tijekom noći od sve te buke.

No… Tu je pala porcija jednog od najboljih ramena iz azijskih dućeva u Oslu. Ne znate što je gušt dok propisno ohlađeni ne sjedite pred porcijom vrele juhe pune začina i chunky rezanaca. Obnevideh. Pogotovo jer je ramen pojeden na mjestu udaljenom desetak kilometara od tako spektakularne lokacije.