Dan #8. | tupi, karhu, hirvi, rusleipä i erämaa

Znači, posjetili smo Nordkapp. Imali smo na raspolaganju ukupno 15 dana, a do Nordkappa smo lagano vozili sedam, bez prevelike priše i stiske. Redovito pregledavanje YR-a i ostalih prognostičara nimalo nije obećavalo – cijeli Finnmark bio je pod planiranom kišom tijekom sljedećih 7 dana. Nije da je to nešto čudno, regije uz more nisu uvijek milosrdnog vremena, a višestruke promjene od ekstrema do ekstrema sasvim su realne i očekivane. Stoga smo se uglavnom bavili kovanjem planova kako ćemo i koliko upoznati Finnmark tijekom par dana, s namjerom da po potrebi samo najašimo na E6 i sjurimo se kući. Znamo da gazeći 600 km na dan možemo biti u kući za tri i pol dana. Predjeli koji nisu uz obalu oceana sastoje se od gustih zelenih šuma, sve izgleda nadrealno prelijepo, rado bi se vrzmali ovuda – ali jezero Inari po prognozama ne bi bilo osunčano ni otprilike dovoljno da ima smisla voziti prema tamo.

Stoga smo cijeli plan odgodili do daljnjega i krenuli nazad na jug, cestom prema bivšoj granici s Finskom s namjerom da skrenemo kasnije uz Atlantik – vremenska je prognoza pokazala kako su otoci Lofoten u punom sunčanom sjaju i očito im treba dati prednost.

Povremeno bi stali i poslikali divotu. Znamo da se nećemo ubrzo vraćati ovamo.

Naravno, nije nam dugo trebalo da posumnjamo u odluku jer ni 50 km južnije već je granulo sunce. Ništa – to je rizik koji jednostavno moraš preuzeti kada se odlučiš boraviti u prirodi i nemaš se pravo buniti kada te zalije prolom oblaka.

Ovaj je dan posebno bio on/off po pitanju kiše. Mislim da se vrijeme prešiftalo jedno 15 puta.

Ovo je Sami nošnja. Karakteristično je šarena i živih boja. Kao da je smišljena da razbija zimsko bjelilo.

Dan je bio dosta naporan, uopće nije zabavno voziti po takvim vremenskim prilikama. Jedva smo dočekali večer da se utaborimo nakon što smo ušli u Finsku i našli kamp za spavanje. Finska varijanta norveške kolibe (slavna hytta) zove se tupi, a mi smo iznajmili tupi u kampu koji je bio izuzetno čist i lijepo izorganiziran.

Kruh na slici zove se rusleipa i radi se od raženog brašna. Mislim da spartanskiji ne može biti od ovoga. Suh je i tvrd, i dosta kiseloga okusa. Tapio se zadovoljno smiješi.

Kupila sam i dvije konzerve s paštetom – od losovog i medvjeđeg mesa. Još ih uvijek nisam otvorila, osciliram između “žao mi je pojest meeedu” i “sorry for not being sorry”.

Tupi koliba je drvena (duh!) i nalazi se uz jezero, okružena krasnim raslinjem – prava finska erämaa (fin. divljina) na dohvat ruke. Večerali smo, uživali u jako ugodnoj atmosferi i zaspali kao klade.