Za udrugu Hyla sam čula prije 4-5 godina od tadašnje studentice ekologije Biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Minivju u svrhu dodatnog širenja svijesti o zaštiti gmazova i vodozemaca sam dobila od jednog od članova Upravnog odbora Hrvatskog herpetološkog društva Hyla.

Hyla postoji i djeluje 12 godina. Predstavi nam udrugu, njezinu povijest, spektar djelovanja i projekte, kao i svoju ulogu u herpetologiji Hrvatske. Što uopće podrazumijeva termin herpetologija i ima li ikakve veze s inkubacijom virusa herpesa u ljudskom organizmu?

Herpetologija je grana biologije koja proučava vodozemce i gmazove, i nema nikakve veze s herpesom. Nadam se da će jednog dana ta riječ biti jednako udomaćena kao i, primjerice, ornitologija.
“hyla” Hrvatsko herpetološko društvo Hyla je osnovano 1997. godine pod imenom Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske Hyla. Budući da nam se svima petljao jezik, a sugovornici lagano tonuli u san dok bismo to izgovorili, odlučili smo ga malo skratiti i promijeniti, ne bi li se svekoliko pučanstvo također naviklo na tu čudnu riječ – herpetologija.
HHD Hyla je znanstvena nevladina udruga čija je glavna zadaća proučavanje i zaštita hrvatske herpetofaune (navikavate se polako, jel’ da? :)), te edukacija kako djece i mladeži, tako i odraslih, o značenju iste. Najkraće rečeno.
U 12 godina svoga djelovanja odradili smo preko 20 samostalnih projekata i sudjelovali u barem duplo toliko projekata, radionica i ostalih aktivnosti u suradnji s drugim udrugama i organizacijama.
Prošle godine Hyla je primljena u IUCN, krovnu svjetsku udrugu za zaštitu prirode.

Koji su kriteriji postanka članom udruge? Može li se učlaniti svaka osoba zainteresirana za herpetologiju između Iloka, Savudrije i Dubrovnika ili je nužno imati prebivalište u ZG? Je li potrebna kakva prethodna edukacija, piše li se kakav prijemni ispit ;)?

Naravno, prijemni ispit se sastoji od pismenog dijela, i praktičnog dijela na kojem je potrebno golim rukama uhvatiti najmanje 2 poskoka i 2 riđovke.
Ako je nekome zazvonio irony detector, dobro je. Bilo tko s prebivalištem u Hrvatskoj (i šire, pače) može postati član. Potrebno je samo malo volje i puno ljubavi za herpeto-živine.

Web-stranica udruge je lijepo dizajnirana, kič-free i informativna, baš kakva i treba biti. Izdaje li Hyla kakve knjige i priručnike koji bi educirali širi puk? Održavaju li se kakve tribine i savjetovališta, postoji li kakav sustav informiranja o skupovima (mailing-liste i plakati sa lokacijom i vremenom održavanja etc.)?

“hyla” Hyla je izdala priručnik Zmije Hrvatske, a u pripremi su i druge publikacije. U suradnji s partnerskom udrugom, Hrvatskim planinarskim društvom Zagreb – Matica, jednom mjesečno organiziramo predavanja o raznim temama iz života vodozemaca i gmazova, te njihovih staništa. Predavanja su besplatna, otvorena za sve, a održavaju se svaki treći četvrtak u mjesecu u 20h u prostorijama HPD Zagreb – Matica, Petrićeva 4, II. kat. Postoji i mailing lista za članove Hyle, zainteresirane pozivam da se jave na hyla@hyla.hr kako bi ih administrator mogao uputiti u proceduru učlanjenja i staviti na mailing listu.

 

Predoči nam, je li teritorij Republike Hrvatske bogat herpetofaunom? Koliko vrsta živi kod nas i koliko ih je ugroženo?

Hrvatska je, ponajviše zbog velike klimatske raznolikosti, bogata herpetofaunom. Kod nas živi lijepi okrugli broj od 20 vrsta vodozemaca i 40 vrsta gmazova. Sve vrste vodozemaca i gmazova u nas su zaštićene Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim, NN 07/06. Nisu sve jednako ugrožene. Na crvenoj listi se nalazi 7 vrsta vodozemaca i 16 vrsta gmazova. (Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Hrvatske, Zagreb, 2006).

Imamo li koji herpeto-endem i gdje je lokaliziran? Učini nas ponosnima!

“hyla” Moram te malo razočarati; nemamo niti jednu vrstu koja obitava isključivo kod nas. Imamo, međutim, brojne endemske podvrste i nekoliko lokalnih endema.
Prvo treba spomenuti čovječju ribicu, endem dinarskog krša, točnije, njegovih spilja. U šumama istre obitava lombardijska žaba, endem slijeva rijeke Po, a u Panonskoj nizini dunavski vodenjak, panonski endem.
Što se gmazova tiče, imamo oštroglavu i mosorsku guštericu koje su endemi južnih Dinarida.
Od endemskih podvrsta treba istaknuti dalmatinskog žutog mukača, planinskog žutokruga (balkanski endem) te razne gušterice – brusničku, lastovsku, dubrovačku itd.

Slijedeće pitanje posebno ističem, koliko otrovnih vrsta iz ova dva razreda živi kod nas i jesu li smrtonosne? Možeš li nam pojasniti okvirno regiju u kojoj obitavaju?

Otrovne su 3 vrste zmija, a još 2 smatramo poluotrovnicama.
Ugriz poluotrovnica može uzrokovati naotečenost, crvenilo, mučnine i glavobolju. U pitanju su zmije crnokrpica i zmajur, obje mediteranske vrste.
Od tri prave otrovnice ili Vipere jedino je poskok potencijalno smrtonosan. Otrov riđovke teško da će usmrtiti zdravog odraslog čovjeka, dok otrov planinskog žutokruga to jednostavno ne može.
Areali ovih vrsta se djelomično poklapaju; žutokrug nastanjuje planinske pašnjake iznad 1000m na Dinari i južnom Velebitu, riđovka dolazi uglavnom u vlažnim dolinama kontinentalnog dijela, dok je poskok dosta široko rasprostranjen i u središnjoj Hrvatskoj i na Jadranu, uključujući i neke otoke, ali nije pronađen nigdje istočnije od Kalnika.
U samom Zagrebu možemo očekivati i poskoka i riđovku. Nemojte paničariti. :)

Percepcija prosječnog uma izgleda otprilike ovako – “Zmije su opasne po život a žabe preglasne i bitne jedino rodama u patroli po ritovima. Kornjače su simpa, ali ako ju zgazim na cesti… a šta sad. Zašto se šetala po cesti?”. Kako laiku objasniti važnost ovih životinja u ekosustavu, kao i bit balansa brojnosti? Kako izjednačiti otrovnog poskoka sa vodenjakom?

Jednom kad nađem uspješan recept za to, javim ti. :)
Zasad jedinu nadu vidim u edukaciji od najranijih dana i indoktrinaciji mladih, prijemčivih dječjih umova koji će jednog dana izrasti u ekološki osviještene ljude. Što je čovjek stariji, teže prihvaća nove ideje, naročito ako je cijeli život slušao kako zmiju i daždevnjaka treba zgaziti jer te mogu ubiti.

Sad ću te pitati nešto što me posebno zanima, tiče se primjene znanosti o zaštiti okoliša u kojem obitavamo. Čini se kako najveći posao pri zgrtanju suosjećanja ljudi imaju zmije otrovnice, omražene kao i vukovi vlasnicima ovaca. Ljudi ih pritom ne gledaju kao predatore i reduktore brojnosti, primjerice, štetnih glodavaca već samo kao prijetnju zdravlju. Kako pomoći otrovnim vrstama i kakav plan djelovanja ima udruga u kontekstu promjene primitivnog mentaliteta? Što je najgore, jednako bivaju tretirani i bjelouške i sljepići, iako i malo dijete zna kako su bezopasni.

Opet je odgovor – edukacija, edukacija i samo edukacija. Velik korak je učinjen i novim pravilnikom koji zaštićuje i poskoka i riđovku, što prije nije bio slučaj. Međutim, to je za te ljude represivna mjera koja teško da će uroditi plodom jer ne postoji odgovarajući mehanizam kontrole.
Razne knjižice, brošure i plakati su se pokazali dosta učikovitima zasad, kao i usmena predaja na terenu. Dakle, vrlo vrlo malim koracima ka promjeni načina razmišljanja ljudi.

Možeš li nam dati kakve statističke podatke o broju ugriza i (eventualnim) letalnim ishodima tijekom posljednjih par godina?

2006. je starica u Obrovcu umrla od ugriza poskoka. 2007. mala beba – poznati incident na Kozjaku. Zadnji smrtni slučaj prije toga, koliko mi je poznato, zabilježen je 1993., za vrijeme Domovinskog rata na Velebitu. Znači, 3 smrtna slučaja u 15 godina, od kojih je samo jedan bio zdrav odrasli čovjek.

Što možemo učiniti u svrhu prevencije od napada tijekom šetnji šumama, umjesto refleksnog ubijanja nečeg zmijolikog i iole opasnog?

Nositi kožnu obuću i dugačke nogavice. Paziti gdje stavljamo nogu, gdje sjedamo, a naročito gdje stavljamo ruku ako posežemo za nekom granom, plodom na grmu, kamenom i slično. Lupati štapom dok hodamo kako bi nas zmije čule i pobjegle. Ne zaboraviti da se zmije puno više boje nas nego mi njih.

U par crta od strane eksperta – što napraviti u periodu između ugriza otrovnice i dolaska do stručno obrazovanog medicinskog osoblja?

Imobilizirati mjesto ugriza. Spriječiti paniku kod unesrećenog. Ako imate plastičnu sisaljku za otrov kupljenu u Hospitaliji, možete je upotrijebiti, ali ne garantiramo da će vam jako pomoći. NIŠTA DRUGO, NIKADA I NIPOŠTO NE RADITI!!
Ne podvezivati, ne zarezivati ranu, ne isisavati ustima, ne stavljati ledene obloge i NIKAD, NIKAD, NIKAD NE DAVATI SERUM!!

Na stranici Narodnih novina se nalazi popis zaštićenih vrsta, kao i globe kojima se prijeti Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u slučaju ubijanja istih. Kako to funkcionira u praksi? Naplate li se spomenute kazne za, citiram, “ozljeđivanje, rastjerivanje, proganjanje, hvatanje i držanje” zaštićenih vrsta i njihovih “razvojnih oblika (jaja, ličinki, mladunčadi) i njihovih gnijezda, legla ili staništa”?

Moram priznati da mi nije poznat nijedan takav slučaj. Ali ne bih htjela iznositi netočne podatke jer stvarno nisam dovoljno upoznata. To je stvar državnog inspektorata pri Ministarstvu kulture.

Na AkTeru 2008. sam slušala predavanje o invazivnosti crvenouhe i potiskivanju riječne kornjače u RH by Dragica Šalamon. Kao i brojni drugi slušatelji, čula sam prvi put za ovaj problem na snazi u Maksimiru. Možeš li za svartberg.org pojasniti uzroke glavobolje zbog ove vrste i metode djelovanja Hyle, eventualno navesti još kakav primjer ovakvog međuodnosa, potencijalnog ili aktualnog problema?

Glavni uzrok glavobolje kad su u pitanju ove životinje je činjenica da svojim prodiranjem u ekosustave potiskuju autohtone vrste kornjača. Tako je i u Maksimiru, gdje je istraživanjem prije 3 godina utvrđena 4-5 puta veća brojnost crvenouhe nad barskom kornjačom. Uskoro nastavljamo to istraživanje kako bismo utrvdili da li se crvenouha kornjača može razmnožavati u parku Maksimir.

Mogu li građani ikako pomoći, osim odgovornijim vlasništvom i neostavljanjem ove kornjačice u parkovima?

Mogu pomoći i razgovorom s djecom, kako bi utjecali i nanjihovo poimanje fraze “ajmo pustiti kornjačicu u prirodu neka živi” koja je zapravo vrlo opasna kad se primjenjuje u praksi. Također mogu kontaktirati Hylu ako negdje u gradu ili bilo gdje u prirodi uoče pojavu crvenouhe kornjače. Lako se prepoznaje po crvenim mrljama sa strane glave.

Jedna od zanimljivosti Norveške je zabrana uvoza kornjača i obavezna dozvola za kupnju svakog potencijalnog vlasnika. Naravno, invazivnost kornjača u Norveškoj je pomalo komična… Kao razlog permabanna se između ostalog navodi i visokozarazna salmonela. Možeš li prokomentirati ovo i aplicirati na Hrvatsku? Hoće li kod nas zaživjeti ikad ovakve restrikcije i smatraš li ih opravdanima?

Smatram ih u potpunosti opravdanima i nadam se da će slične restrikcije te bolja kontrola i strože kazne zaživjeti i kod nas. Sudeći prema literaturnim podacima (Bringsøe, 2006), u Norveškoj ova životinja nije ni zabilježena, što je zapravo popriličan uspjeh, iako za njihove ekosustave ne predstavlja tako veliku opasnost jer se tamo, na sjeveru, prilično sigurno ne može razmnožavati. U SAD-u i Kanadi su poznati slučajevi zaraze salmonelom preko kornjača, dok ih je u Europi zabilježeno jako malo; međutim, ne možemo tu opciju isključiti sa popisa štetnih posljedica njihovog širenja.

O egzotičnim ljubimcima u Hrvatskoj sam već pisala, atraktivni su skupljačima i uzgajivačima, pogotovo zmije. Smatraš li hrvate odgovornim vlasnicima takvih ljubimaca? Prima li Hyla kakve prijave i udomljuje li životinje koje eventualni slučajevi neodgovornih vlasnika odbace?

Srećom, ne čujemo baš često o odbačenim zmijama, krokodilima i drugim egzotičnim ljubimcima, a budući da osobno poznam svega nekoliko vlasnika istih, ne bih željela donositi sud o cjelokupnoj hrvatskoj populaciji terarista i akvarista na temelju toga. Koliko mi je poznato, Hyla dosad nije zaprimila nikakvu konkretnu dojavu o odbačenom ljubimcu tog tipa. Nemamo nikakav prihvatni centar, nasreću, dosad nam nije bio ni potreban. :D

Za kraj, malo lakše teme, prvo mitovi. Zašto ljudi vjeruju kako zmije sišu mlijeko kravama? Kako daždevnjaci ubijaju skvičanjem? Jesu li krokodili u WC školjkama urbane legende, noćne more ili crna stvarnost? Slobodno baci još neki mit popularan među herpetolozima!

“hyla” Stvarno ne znam što da ti kažem na ovo. Čovjek na Papuku mi se kleo majčinim grobom da mu je kravosas (kojeg btw uopće nema na Papuku :D) ušao u štalu i pio vrhnje iz vjedra. Mislim da to vjerovanje potječe od činjenice da ljudi često zmije nalaze u štalama – tamo im je, naime, lijepo toplo i ima puno čupave, cijukave, glodave klopice :) – i najlakši način da si objasne tu „neobičnu pojavu” je bio proglasiti zmije mlijekožednim kravosisarima. Ali ni uz najluđu maštu nisam uspjela dokučiti zašto bi daždevnjak ubijao skvičanjem. :D Još jedan popularan mit je onaj o poskocima koji skaču dva metra u zrak i napadaju ljude tako. Poskok ne može skočiti ni približno toliko. Ako se sjetim još kojeg, javim ti. :D

Imaš li kakvog herpeto-ljubimca u kući? Nemoj mi reći da držiš kanarince… ili još gore, pretilu crvenouhu kornjaču :)

I’m a cat person, pa imam macu. :D I da, imam crvenouhu kornjaču. :) Nevjerovatno blesavo stvorenje staro 3 godine koje se ne zna samo hraniti (ergo, netko baci klopu u akvarij pa onda ona to “lovi” okolo dok je ne uspije zagristi kak’ spada) nego čeka da hranitelj uzme hranu pincetom i stavi joj u usta. :D Da ne spominjem da svaki put kad netko uđe u sobu, ispliva na površinu vode i počne udarati prednjim nogama po vodi skrećući pažnju na sebe, istodobno otvarajuć’ i zatvarajuć’ usta kao da viče :”Feed me! Feed me”, plivajuć’ cijelo vrijeme u smjeru kretanja dotične osobe koja nešto radi po sobi. :)

Eto, hvala ti na ovom razgovoru, za kojeg sam sigurna da će biti koristan i edukativan. Želim puno sreće tebi i udruzi u daljnjem radu!

Hvala ti, tebi također, i nadam se da se vidimo na pokojem terenu! :)