Koncept zatvorenih gradova na području SSSR-a datira od kraja DSR. Nisu postojali na nijednoj formalno dostupnoj karti već su bili obilježeni isključivo na primjercima namijenjenima vojsci. U zatvorenim gradovima obično su bila smještena nuklearna i vojna postrojenja pojačana za SSSR važnim znanstvenim laboratorijima, a od neželjenih pogleda štitila ih je vojska i bodljikava žica. Ulaz u svaki od njih tražio je i stanovitu dozu dokumentacije i dozvola, naravno.

Zatvoreni gradovi nosili su imena najbližih civilnih gradova, sa dodanim posljednjim znamenkama poštanske službe. Većina radnika u postrojenjima bili su lokalci, nerijetko zarađivajući osjetno veće plaće u odnosu na sovjetski prosjek. Da bi se u nekome od zatvorenih gradova živjelo i radilo, nužno je bilo ishoditi dozvolu od KGB-a. U svakom slučaju, u nijednom od njih nisi mogao završiti ako nemaš pravi razlog za takvo što.

Jedan od sovjetskih zatvorenih gradova je i Čeljabinsk-65, od 1994. poznat kao Ozersk. Smješten između Jekaterinburga i Čeljabinska na jezeru Kiziltaš, izgrađen je uz pomoć 70 000 ljudi iz gulaga 1945. godine, prvotno kao Čeljabinsk-40. Zatvoren je za javnost zbog tvornice Majak (mаяк = svjetionik), pogona za proizvodnju i reprocesiranje plutonija, na površini od 250 km^2 zaštićene zone. Gradnja postrojenja koje je u konačnici imalo 6 reaktora počela je jedva par mjeseci nakon što su Little Boy i Fat Man završili nad Hiroshimom i Nagasakijem, prvenstveno jer se željelo ubrzano i efikasno parirati američkoj nuklearnoj sili. Brzina izvedbe, manjak znanja i iskustva rezultirali su dizanjem zdanja sa brojnim “rupama” u tehničkoj i sigurnosnoj izvedbi. Majak je funkcionirao ali stojeći na vrlo klimavim temeljima. Posljedice lošeg planiranja i izvedbe bili su redoviti i uistinu mnogobrojni incidenti. Pretpostavljam da ne poznajemo baš svaki od njih, pogotovo ako se samo sjetimo koliko su Sovjeti bili pričljivi i voljni dijeliti iskustva kada im nešto nije išlo od ruke.

Najznačajniji je incident razine 6 po internacionalnoj skali nuklearnih zbivanja. Po ozbiljnosti samog incidenta, efekta na okoliš i čovjeka smješten je na treće mjesto, iza Černobila i Fukushime iako se o njemu vrlo malo priča i još manje zna. Poznat je kao Kištimska katastrofa.

29.9.1957. sustav za hlađenje podzemnog spremnika za otpad je podbacio. Sovjetski manjak znanja i iskustva u kombinaciji sa spomenutom nesposobnošću razmišljanja o posljedicama na okoliš prije nego nastupe doveo je do eksplozije loše dizajniranog i još lošije održavanog čeličnog spremnika. U njemu se otpad zagrijavao sam od sebe. Kada je temperatura dosegnula 350C, pri čemu je natrijev nitrat reagirao sa acetatnim solima, uslijedilo je ispuštanje skoro 80 tona visokoradioaktivnog materijala u okolinu, uglavnom izotopa cezija i stroncija. Ruknuo je ekvivalent količini od 100 tona TNT-a, bacio je 160-tonski poklopac u zrak i ispušteno je oko 800 PBq (peta!!! bekerela, majko mila!) radioaktivnosti.
Crveno-narančasti oblak pomalo plavičasto svjetlucavog dima okomito se vinuo u visine i ostavio lokalce zbunjene i zadivljene prizorom. Vlada je fenomen objasnila valjda najljepšom prirodnom pojavom na planeti, dotad neviđenom na tim prostorima – polarnom svjetlošću. Štoviše, dodala je kako će se sigurno pojaviti još koji put. Heh.

Ležernost i neznanje su posebno uzeli maha u širenju kontaminacije. Obzirom na okolnosti i brzinu odvijanja forsiranog razvoja nuklearnog vojnog programa, uvjerena sam kako doslovno nisu znali sa čime imaju posla, a shodno tome, nisu znali ni što poduzeti. Radnici, visokokontaminirani radioaktivnim materijalom, vraćali su se automobilima kućama, na kotačima, civilnoj odjeći i obući prenoseći vrlo razornu nuklearnu kugu.

Kontaminirana regija se protezala na skoro 20 000 km^2 i nazvana je EURT (East Urals Radioactive Trace = Istočnouralski radioaktivni trag). Slika

daje predodžbu o obliku i smjeru širenja. Poseban sovjetski štos je i kamufliranje EURT-a u prirodni rezervat koji je branio neovlašten pristup. Na taj način su ograničili svako neželjeno kretanje a imali su manevarskog da se prave grbavi. Sovjeti su o incidentu šutjeli preko 30 godina. Šutjelo bi se i o černobilskoj katastrofi da Šveđani nisu nanjušili drastično iregularne razine pri očitavanju radioaktivnosti.

Budući da Ozorsk i Majak, kao što spomenuh, oficijelno nisu postojali na nijednoj karti, incident je pripisan gradiću Kištim. Na prijave o anomalijama zdravlja lokalnog stanovništva koje se žalilo na misteriozno i ničim poznatim uzrokovano masovno “otpadanje kože sa lica i ruku” i “povraćanje krvavog sadržaja” krenula je evakuacija sa širokog područja. Sa karte SSSR-a nestalo je netragom 20-ak općina nakon povlačenja oko 10 000 ljudi. Vojska je dobila naredbu o spaljivanju kuća i stoke, da se vlasnici ne bi imali čemu vratiti. Izvjesni broj ljudi je poslan na čišćenje najkritičnijih predjela sa objašnjenjem kako je u polja i podzemne vode iscurila nafta. Među prisilnim i problematike apsolutno nesvjesnim likvidatorima kojima je u zamjenu za čišćenje neidentificiranog otpada bila ponuđena besplatna struja bili su civili, tatarski farmeri, pa čak i djeca koja su goloruka vadila krumpir i korjenasto povrće a potom pokapala u predodređene jame.

Iako nekako najviše i tražim fotografije žrtava takvih tragedija, svojevrsne tragove onoga što se dogodilo, već kad se nevidljivi neprijatelj ne može percipirati, neću ih stavljati amo. Naše oči vole i žele vizualno objašnjenje, zadovoljenje traženja djelovanja nečega mističnog i nevidljivog kao što je djelovanje radijacije a ja ću vam radije dati jednako moćnu fotografiju onih na prvoj liniji fronte.

Svoje mišljenje i duboko poštovanje prema likvidatorima pokazala sam već u postu u kojem sam opisala černobilsku tragediju. Razlika među njima postoji, u 30 godina ruska atomska znanost je doživjela značajan razvoj i naučila puno toga. Sve, samo da bi mogli parirati amerima. Nažalost, plaćajući zdravljem i životima Sovjeta svih životnih dobi.

Točan broj oboljelih, ozračenih i umrlih nakon katastrofe, naravno, nemoguće je ustanoviti precizno, pogotovo jer je dotično područje bilo sustavno i temeljito kontaminirano radioaktivnošću godinama. Doslovno od nastanka. Pretpostavlja se kako je tijekom skoro 30 godina djelovanja Majaka kontaminirano preko pola milijuna ljudi. Za početak, otpad se bez ikakvog razmišljanja ulijevao u obližnja jezera i rijeku Teča koja završava u Obu usmjerenom u Arktički ocean. Razina radioaktivnosti u tom periodu je uz Teču iznosila 5 Röntgena na sat. Vlada je mučki selila stanovništvo u krajeve sa nižom kontaminacijom, pa čak i poduzimala mjere u vidu kopanja kanala koji su trebali dovesti vodu iz drugih krajeva. Čistu i zdravu za konzumaciju.

Jezero Karačaj je služilo kao, pazite, OTVORENI spremnik za otpad. Ne mogu dovoljno naglasiti što predstavlja otvoreni bazen u kojeg ciljano curi radioaktivni otpad. Kažu, dovoljno je bilo stajati sat vremena kraj jezera za kontaminaciju koja bi rezultirala smrću.

Da i nije bilo incidenta 1957., ovakvo aljkavo hendlanje samo po sebi je toliko opasno pridonijelo zdravlju ljudi ovog područja da nisu neuobičajene razne anomalije. Pokušaji istresanja raznih blokova betona, kamena, tla i sličnog materijala su bili samo pokušaji. Čak su se i radnici Majaka, tijekom pedesetih i prije incidenta, žalili na mučnine, pad krvnog pritiska, gubitak koordinacije i drhtanje – simptome kroničnog radijacijskog sindroma. U jednu ruku, kištimska tragedija je bila samo kap u daleko prepunoj čaši. I to ne bilo kakva kap, već masivna kap koja je očito bila predestinirana i potpuno očekivana obzirom na okolnosti pri nastanku i djelovanju Majaka, koja je po padu u čašu razorila čašu u mikrokomadiće. Žetva posijanog i tako to.

Studija iz 1991. tvrdi kako je vjerojatnost oboljenja od leukemije u regiji narasla za 41% i rađanja djece sa deformacijama za 25%. Lokalni liječnik sela Musljumovo ustanovio je 1993. godine kako je prosječni očekivani životni vijek muškarca 45 godina, u odnosu na sovjetski prosjek od 69. Nakon same katastrofe spominje se okvirna brojka od 200 ljudi umrlih od raka, što nije ništa neobično obzirom na dozu primljenog ionizirajućeg zračenja u kratkom roku.

Majak danas reciklira nuklearni materijal zaostao nakon zatvaranja brojnih nuklearki duž bivšeg SSSR-a i štanca tricij. Ozersk ima status grada sa normaliziranim razinama radioaktivnosti, no šire područje je duboko oštećeno kontaminacijom.