Sikiracija?

Za one koji su se možda tek uključili, da sumiram, Lazić i ja smo se prije par tjedana uputili na put motorom preko BiH, Srbije i Rumunjske u Ukrajinu. Lazića zanimaju Đerdap i serpentine Transalpina i Transfăgărăşan (a ni Auschwitz nije manje napet) a ja se oštrim na Černobil tj. Pripjat jer me oduševljavaju napuštene i sumorne lokacije.

Dan 07 / petak

Dobro sam se naspavala, unatoč koljenu i vlakovima koji su prolazili tik kraj polja cijelu noć. Lazić kaže da tu noć nije oka sklopio. Štaš. Sunce i sparina su me natjerali da otvorim oči prije reda. U šatoru je bilo nepodnošljivo i bilo je vrijeme za polazak. Vlaga se skupila na jednom od slojeva šatora pa smo ga raširili preko Tenerke da se prosuši prije polaska. Poskidali smo hrpu puževa i pužića sa krila, priredili torbe i nastavili sa klasiranjem stvari. Svaki predmet ima svoje mjesto. Doduše, samo Lazić zna točno koje, ali postoji. I ne dao bog da stavim pastu za zube i četkicu u krivu torbu

Na pruzi se pojavio nekakav par. Ne obazirem se puno jer sam u pakiranju, no, vidim, tip priča sa Lazićem, Lazić mu nešto dodaje, Lazić se vraća. Štaoće?, pitam, Un lei, odgovara on sa smiješkom. Tip nastavlja žicati, dolazi njegov prika, žica i on, pojavljuje se neki stari čičica, čujem neki žamor i komešanje, promatrajući svitu nasađenu na željezničku prugu… Do trenutka polaska je na pruzi stajalo jedno desetoro ljudi koji su netremice blenuli u naše, sada već rutinsko, sklapanje šatora i tereta. Šou. Reality tipa. Ono, nabavite TV.

Putem dalje su radovi na cesti da bog sačuva. Svakih par kilometara kolone kontrolirane prijenosnim semaforima zbog jedne od traka izvan prometa. Makar je rezultat zadovoljavajući – uređena cesta je savršena za rolanje, kako ne bi bila za motor?

Šteta što nećemo biti dovoljno dugo da u njima zapravo i uživamo. Doručkujemo pizzu (Lazić inat minđu, ja vegetarijansku na kojoj je zbilja bilo trista čuda) u restorančiću kraj ceste. Slušajući Gunse sa LjakSeFona, na divnom suncu

i uz prvi internet konekšn od polaska. Privatni inbox ugodno poluprazan, poslovni uglavnom sa najavama tuđih godišnjih. Ljudi me vole

Molim konobaricu koja izgleda kao prijateljica Loleka i Boleka da mi napiše ime mjesta u kojem smo. Napiše mi Băile Tuşnad i Tusnádfürdő u blokić. Nalazimo se u dijelu Rumunjske koji je stenjao pod ugarskom okupacijskom čizmom i dvojezično nazivlje na sve strane je default. U gradu Miercurea Ciuc, u koji stajemo kod urara zamijeniti bateriju Canona, glavna ulica (sa epic rupetinama i jamama)

nosi ime valjda najnotornijeg mađarskog okupatora. Eh, Lajoš, sataraša ti tvoga

Mađarska do Petropavlovsk-Kamčatska .

Čak i u Penny marketu prodavačica usred Rumunjske tarla mađarski. Ne znam, je li to samo meni čudno? Znam, zvučat ću uvrnuto, no vjerujem u koncept službenog jezika na državnoj razini. Kako bi to izgledalo da cijela Brodsko-posavska govori njemački a Vukovarsko-srijemska hrvatski? Ili rumunjski?

U ovom kraju se, osim nad raspelima i mini svetištima, sve više i više vidi natkrivenih vrata na ulazu u dvorište. Po običaju, krovići su brižno rađeni, a neki imaju i male ulaze za ptičice u prolazu.

Negdje u tim pitoresknim selima nailazimo i na bandu hungarian barbariana na MZ-ima, skrivenu od sunca u hlad dudova.

Nakon pomnog dvominutnog upoznavanja Lazić konstatira da poznaje poglavicu plemena emzejaša još sa MZ susreta u Kisaču. Čudno, rekao bi netko tko Lazića poznaje manje od 10 minuta.

U poslijepodnevnim satima, gledajući hladne planinske potoke pokleknusmo. Parkirali smo motor na obali i odlučili malo odrijemati na suncu. Silazim u potok i uživam u brzoj i hladnoj vodi koja me zaplahnjuje. Jedan kadar kvari ugodu. Primjećujem kako Lazić priča sa nekim čičom koji se oslonio na sjekiru. Nije mi baš svejedno. Da se i nešto dogodi, kako se iščupati iz ovih šuma? Kako policiji koja ni guknuti engleskog ne zna objasniti što se dogodilo? Ili objasniti gdje sam? Je li dovoljno reći da čvonjim u potoku kraj ceste? LOL. U pozadini vidim krave na ispaši. Čudne vibre koje dolaze od Lazića ne ukazuju na šumara u prolazu. Pantomimičarski je u ful zamahu, Lazić priča hrvatski a čiča rumunjski. Nelagodu koju osjećam odlučujem prekinuti i iz vode predlažem Laziću da krenemo. Odustajemo, a odustaje i on – tjera krave uzbrdo, mašući. Oblačimo se dok Lazić priča kako je došao prigovarajući da smo mu ugazili travu (?!) koju on inače održava. Neš ti gaženja od strane 2 x 60 kila, evo prilike za žicanje par leja. Naravno, nije mu bilo dosta pa je odlučio pričom dodatno gnjaviti. Za Hrvatsku nije čuo, kao i većina koja je pitala odakle smo, no zna za Jugoslaviju. Očito mu je samo bilo dosadno, no kako nama nije baš gušt biti materijal za liječenje dosade, pokupili smo se dalje.

Gazimo prema najljepšem dijelu Rumunjske. Ljeto je vrlo upečatljivo u ovom kraju, nebo je čisto plavo, rijeke čiste, brda bogata zelenilom a sve površine uredno pokošene.

Raj za oči. Meni je poseban gušt vidjeti konje, koji nisu posebna rijetkost na cestama. Dapače, vidjela sam daleko manje traktora u Rumunjskoj nego konjskih zaprega. Možda nije nužno toliko do sirotinje, koliko do tradicije. Konj je konj, potvrdit će svatko tko je napravio 50 metara u traktoru

Stvarno su divni i ne mogu ih se nagledati. Tovari su (nekima) simpatični, no meni izgledaju kao neka beta-verzija. Kad je bog odlučio stvarati konja, otvorio je file “tovar” u character editoru, dodao 75% na eleganciju i karizmu, produljio korak, popravio lubanju, skratio uši, dodao mišiće i sejvao kao “bogovi na zemlji”.

U mjestu Poiana Teiului je Lazić odlučio nažicati za nečiji komadić dvorišta ili livade za šator. Sama ideja nije loša – nismo baš na ničijoj zemlji tj. odajemo dojam da poznajemo vlasnika. Tu noć smo “njegovi”, a i motor ima makar kakvu zaštitu osim zaključanog volana. Psihologija ograde FTW.

Mičemo se sa glavne ceste i skrećemo u brdo pravom offroad cestom. Ne čini se kraj pretjerano razvijen no ono što vidim pred očima je u najmanju ruku savršeno. Bajka. Silazim sa motora i ostajem sjediti u hladu dok on traži livadu za posuditi.

Vraća se 20-ak minuta i 40-ak slika kasnije pješke, mašući da krenem za njim. OK, trekking. Malo je vruće, al ajd. Čuvanje reputacije ne-damskog karaktera koji je uvijek spreman za pokret je često naporna stvar :). Problem je nastao kad sam shvatila da već poduže hodamo i da “Evo nas, tu smo!” nikako ne dolazi. Nekako stižemo na livadu u divnom hladu pod kutem. Vlasnik je did u kasnim sedamdesetim koji me jako podsjetio na mog dida. Između ostalog, i on bi isto rado ugostio bilo koga tko ga zamoli. Djelovao je usamljeno ali jako pozitivno.

Eksiram litru vode u jako zanimljivoj boci

(ima nešto u tom folkloru na granici sa kičem) i sjedam na rosni pokošeni travnjak da se makar malo ohladim. Lazić odlazi u lov na večeru, ja dižem šator u jedva par minuta. Priča mi, dok smo jeli, kako je nakon par odbijanja od suseljana došao kod dida, ponudio simbolične leje za okupaciju travnjaka a did skine šešir, obriše znojno čelo novčanicom i spremi ju u džep, nasmiješeno rukom mašući tj. odobravajući spavanac.

Total: 250 km.