Đerdap?

Dan 02 / nedjelja

Ujutro smo shvatili kako kraj motela puca jako lijep pogled na Drinu. Noć prije je u mrklom mraku, nikakvoj osvijetljenosti i kišurini bila potpuno neprimjetna. Štoviše, imam neki osjećaj nelagode da smo u slučaju kakve prometne nezgode komotno mogli završiti u mrzloj vodi. Dok se Lazić pakirao,

potpuno nesvjestan činjenice da ostavlja glavni lanac za ključanje motora i koji bi nam na putu dalje sa vremena na vrijeme jako dobro došao (Lazo, da ti glava nije prišarafita na vrat i nju bi negdje posijao =)), ja sam se spustila sa ceste na Drinu i poslikala ju za svart. Nastavili smo prema Višegradu i na Drini ćupriji, prolazeći kroz brojne tunele.

U prohladnom jutru je kameni most dug oko 250 metara

izgledao zbilja impresivno, okružen brdima i šumama. Izgrađen je pod paskom carskog arhitekta i lokalca Kodže Mimara Sinana 1577. godine za vrijeme vladavine Mehmed Paše Sokolovića i predstavlja vezu sa Carigradom. Nosi ploču sa godinom najdubljeg vodostaja,

što bi značilo da je u tom trenutku poznati most sa ceste oku bio potpuno nevidljiv. Danas je razina Drine pod kontrolom hidroelektrane u blizini a most je u povijesti bio od velike strateške važnosti.

Do Užica smo se vozili prelijepim dijelom Srbije, cestom koja tunelima siječe guste šume i planine.

Isplanirali smo provesti dan sa familijom koju poznajem isključivo preko priča iz djetinjstva mojih predaka. Zavojite ulice Užica su krcate kragujevačkim autima, iskreno se ne sjećam kad sam vidjela zadnji put toliko stojadina i jugića od djetinjstva.

Grad je jako lijep, okružen je brdima i hladnim planinskim rijekama u kojima se praćakaju pastrmke

a sestrična (mlađahna, studentica) i bratić (veseljak, ekonomist, ne ključa stojku :)) su bili tako dobro društvo da smo, unatoč točno isplaniranom rasporedu odlučili prespavati i krenuti ujutro u cik zore. Navalili smo na sladolede i palačinke u gradu uz ugodnu klimu, žnjarala sam lolcate

koji su se skrivali u kamenju, tamanila domaće maline i pojela jedan od boljih roštilja u zadnje vrijeme. Dogovoren je i posjet Zagrebu i vraćanje gostoprimstva, naravno.

Total: 120 km.

Dan 03 / ponedjeljak

Spakirali smo se, pozdravili i krenuli na put u rano jutro.

Cilj dana: Đerdap.

Najveću klisuru u Europi, situiranu na granici Srbije sa Rumunjskom bi morao vidjeti svatko, pogotovo entuzijastičan prema prirodi. Zbog nje smo ujutro nagazili iz Užica, preko Požege, Čačka, Kragujevca, Svilajnca, Požarevca (nažalost, zaobišli smo kostolačkog repera :/) i Gradišta.

Putem smo se divili autohtonom šarenilu i arhitekturi, žalili zbog smeća,

upoznala sam BJBikers moto-neurokirurga i gurua Bokilića (“Iju, koji to ljakse turira? Aaaa, to je Bokilić!” :D) a zazujali smo i oko kajsija na nekoj plantaži, gdje smo preplatili kilu nezrelih plodova kojima smo na koncu počastili mrave obližnjeg polja.

(BTW, zašto naš narod kajsije naziva marelicama? To mi je tako čudna riječ.)

Ne smijem ne spomenuti i Komercijalnu banku

za domaću zadaću poslušati Zločestu decu =)

U Kragujevcu jednostavno nismo mogli zaobići parking Zastave, gdje smo poslikali stotine auta koji su izašli friško ispod čekića

i sjetili se urbane legende “Kakva plata, takva vrata” :). Kad smo naišli na tvornicu oružja, odlučili smo zaći u muzej. Na ulazu je hrpa novinara intervjuirala neke nama nepoznate ljude a jedan od njih je presreo i nas. U par minuta je zabilježio naše podatke i kratku svrhu proputovanja, oduševljen planom našeg prodora duboko u kontinent. Saša, pozdrav!

Kasnije sam saznala kako radnici, gle čuda, štrajkaju. Tužna bilanca ovih prostora.

Negdje nakon Svilajnca smo stali ručati i primijetila sam lokalni bio&bio u nešto manje raskošnoj verziji. Nema šta nema, a sjemenke i suhe biljke se prodaju u rinfuzi. Prodavačica Bio špajza je bila izuzetno ljubazna i ugodna,

no nažalost, čekalo me još oko 4 000 km, što u praksi znači da ne smijem kupovati ništa jer će do povratka u Zagreb postati neupotrebljivo. Ipak, za kolekciju sjemenki sam kupila po par grama komorača i anisa. Neka se nađe.

Nastavili smo dalje u očekivanju slavnog Đerdapa. U jednom trenutku smo skrenuli na cestu koja je pratila Dunav

a bolovala je kronično od sindroma prelijepih kadrova. Taman što stanem i poslikam nešto što me über oduševi, iza iduće okuke ili nakon izlaska iz tunela pred očima se pojavi još ljepši, intenzivniji i savršeniji kadar. Nema druge nego nastaviti slikati, ono što sam vidjela je neopisivo krasno. Prvi udarac u oko je bila Golubačka tvrđava

nastala u 14. stoljeću, koja predstavlja neformalan ulaz u Đerdap. Koliko su graditelji bili vizionari vozila budućnosti pokazuje i ovo mučenje kamiona kroz prolaz. Na Đerdapu je zbog planina pri vožnji vrlo izražen kontrast sjene i svjetla, stoga nemam dvije fotografije sa istim osvijetljenjem. Tek što si skrenuo iza brda, eto ti mraka i sjene.

Skoro sam mogla namirisati Karpate vozeći se.

Putem smo vidjeli 55-metarsku glavu isklesanu u kamenu na rumunjskoj strani Dunava, za koju se ispostavilo da je “pripadala” posljednjem kralju Dačana,

naroda koji je živio na području Rumunjske prije nego su ju opsjeli Rimljani. RIP, Decebalus.

Za oko zapinje i bijeli manastir, također na rumunjskoj na obali

koji je nakon što se zbog gradnje Đerdapa vodostaj Dunava podigao bio preseljen ciglu po ciglu na sadašnju lokaciju, kako ne bi bio potopljen.

Granicu sa Rumunjskom smo prešli u večernjim satima. Produžili smo u najbliži gradić, Orşova, gdje smo u dvorištu motela Acapulco uz dozvolu vlasnika digli šator i uvukli se u vreće za spavanje. 20-ak metara od nas je bila obala nekakve jako lijepe rijeke

a još 50-ak metara dalje se nalazi dosta prometna željeznička pruga. Lazić je dva mala hiperaktivna mačora

počastio konzervom sardina sa povrćem (koju su, BTW, slistili kao da nema sutra) a oni su nam iz zahvalnosti okupirali i uzurpirali šator, pentrali se oštrim kandžama po razapetim plohama, do jutra nam skakali po glavama, lovili trepavice i preli na uho.

Total: 480 km.