06 / dan kad su nam dozlogrdili ameri

Jedna od najboljih stvari kojom možete početi dan je dobra juha. Kao dijete sam ih mrzila, ali jela. Uvijek, redovito i bez puno pogovora. Kasnije sam shvatila kako su juhe bile mamina ekspertiza: tople, nježne, lagane i sa domaćim rezancima. Kad ju pojedeš, imaš dojam da doslovno grije dušu. Bile su uvod u svaki nedjeljni ručak i u jednom trenutku su mi bile posebno drage, skoro esencijalne za stolom.

Naviknuta na juhe, lako sam prešaltala na miso juhe. Miso mi je jedno od važnijih otkrića u kuhinji i stoga uvijek imam u hladnjaku nekoliko vrsta miso paste i hrpu instant paketića. Obično nosim sa sobom pokoji primjerak, najmanja frka je zaliti jedan od njih toplom vodom i onda guštati u okusu Japana. Slično kao što biste vrećicu čaja polili čašom vode. Pis of kejk, a fine su. Možete ih jesti bilo kada, ali jutro započeto toplom miso juhom vodi samo u dobar dan

U češkom Kauflandu sam na polici našla cijelu hrpetinu ramen juha. Idealne su za put jer su relativno male a griju instantno kad je vani nešto hladnije. Isprobala sam sve vrste sa polica u RH i uvijek ću kupiti sve nove koje mi uđu u kadar, tako da je ovo bilo očekivano. Iako nisam očekivala nešto posebno, potpuno su podbacile. Presoljene i očajnih rezanaca koji se slijepe nakon minute kuhanja su izazvale loš početak dana.

Dan je bez većih komplikacija popravila činjenica da sam konačno vidjela Berlin. Oduvijek sam ga htjela posjetiti. Kao dijete sam vidjela među bakinim knjigama ogromnu knjigu o europskoj arhitekturi i Berlina se posebno dobro sjećam. Sve je bilo veliko, impozantno, uređeno i grandiozno. Sviđa mi se kad je centar grada širokih ulica i ima dašak nešto starijih vremena. Kad smo slagali rutu za put, iskreno sam se razveselila jer smo odlučili proći kroz Berlin.

Spakirali smo se i krenuli na put.

Budući da smo spavali 80-ak km od grada, vrlo brzo smo dospjeli na odredište. Prva impresija nije bila tako ugodna – slučajno smo parkirali motor uz američku ambasadu, smještenu kraj monumenta dignutog poubijanim Židovima tijekom DSR. Ako imate imalo predodžbe o kakvoj stoci se radi, nećete se čuditi ako vam kažem da nas je 2 sekunde nakon što smo parkirali napao team nalik SWAT-u koji nas je potjerao par desetaka metara dalje ( ).

Iako je dobro kad zabriju da ste opasni uistinu mi je pun kufer američkog preseravanja, da se moram tako izraziti.

Što je najgore i najironičnije, ambasada US, kao i ostalih njihovih sudruga iz DSR stoji jedva par metara od Brandenburških vrata. Zamislite! Simbola Njemačke i samog glavnog grada. Ambasade država koje su bombardirale i potom raskomadale Berlin nakon Hitlerovog pada i izazvale uz pomoć Rusa punih 29 godina separacije naroda betonskim komadom dugim preko 150 kilometara. Ovo me zaboljelo. Njima tu nikako nije mjesto.
Isto smo doživjeli i prije par godina u Oslu. Kraj svih ostalih ambasada, relativno neprimjetnih, stoji čuvar na straži i eventualno cajac. Američke su uvijek vrlo vidljive i oko njih pukovnije a ne policija. Kraj kraljevog dvora u Oslu možeš uredno prošetati, kralj Harald uredno šeta gradom bez posebne pompe. Ali ameri… Oni jednostavno moraju pumpati paranoju oko svoje sigurnosti.

Berlin je divan. Već dok prilaziš gradu, znaš da te čeka nešto posebno. Ne znam zašto, vidjela sam ovakvih mjesta već i prije, u svakom slučaju.

Ogroman, vrvi ljudima, na sve strane nešto vrije i događa se. Ulični zabavljači, gradski ridikuli, turisti. Nebrojeni turisti.

Kultura biciklizma, naravno, na zavidnoj razini.

Vidi se da je biciklizam kod njih sve drugo samo ne nepoznanica i egzotika. Označene staze, pažljivi vozači i auta i bicikala govore da je suživot moguć.

Sjeli smo u jedan od brojnih gradskih tour-buseva uz brbljavu vodičicu koja se fokusirala na nas dvoje i mladu Kineskinju koja obitava u Heidelbergu dok znanstveno istražuje a u Berlin je dovela roditelje na izlet. Uništenu 9 gagom i sličnim izvorištima memova, odmah me podsjetila na:

Krenuli smo od Brandenburških vrata na put koji je trebao trajati par sati. Nastavak putovanja i želja da se prije mraka izvučemo iz Berlina nam nije dozvoljavala cjelokupan prolazak, ali smo se dobro zabavili slušajući priče o povijesti grada i građevina koje smo vidjeli. Vozeći se ležerno komentiramo Reichstag, Schloss Bellevue, glavni željeznički kolodvor, Merkeličine dvore….

Sišli smo sa busa na Potsdamer platzu, ultraprometnom dijelu grada. Na jednom dijelu je ostavljen komad Zida, koji je očito punkt masovnog naslikavanja.

Par crtica i mali podsjetnik; po završetku DSR su Njemačku raskomadale oslobodilačke snage. Zid su počeli graditi Rusi 1961. godine i služio je da bi zadržao stanovništvo Istočnog Berlina unutar teritorija. U namjeri da prebjegnu na drugu stranu, brojni su pobijeni i ranjeni. Iako udruženi u ideji protiv Njemačke, Ameri i Rusi (minus & plus, ko amer i rus :mrgreen:  ) se nisu baš najbolje međusobno podnosili i Zid je na jedan način simbolizirao rez koji odvaja bogati, lijepi i kapitalistički Zapad od siromašnog i blijedog Istoka.
Ono što se meni svidjelo je sindrom povrataka ugrožene flore i faune, koje se nerijetko raspojasaju kad se ljudi iz nekog razloga povuku. Kažu da je područje na istočnoj strani, zbog manjka resursa za obnovom, vrvjelo vrstama koje su nedavno prije bile na rubu poznavanje.

Nedavno sam na Barbudov komentar o dvije polovice koje su bogovi odvojili u postu o titaniju na prstu pogledala Hedwig and the Angry Inch. Iako me tako živopisan film, sa divno razrađenom idejom i vrlo ufuranim glavnim likom sam za sebe nije mogao ne oduševiti, mislim da je posebnu dozu konteksta dodao upravo boravak u Berlinu. Ako se uskoro vratite na svart i pogledate gdje smo bili sutradan i što smo vidjeli, bit će vam još jasnije zašto.

Tragovi Zida se vide i po pločnicima.

Meni to ima jako lijepu simboliku. Nešto kao tračnice vlakova koje sijeku Auschwitz.

Krenuli smo van iz grada. U blizini Brandenburških vrata se skupilo dosta policije, pretpostavljam da su bili tu u svrhu držanja reda zbog nekakvog nogometnog eventa. Nisam istražila što se točno događalo, a i nije da me pati

Izlazak je trajao dulje od ulaska u grad. Promet gust, a nas dvoje pokušavamo izmigoljiti u najgoroj špici. Nakon brojnih etničkih kuhinja duž široke avenije nabasavamo na Opatija grill. Nismo se stali napucati, već nam bješe drago vidjeti naše gore list, sa menijem koji nam je svima poznat.

Po dobrom starom običaju slikam sjenu nas dvoje i motora.

Srećom, makar je vrijeme na našoj strani. Sunčano, toplo i suho. Čeka nas šator, suho nam treba pod leđima.

Odlučili smo parkirati se i dići šator u selu Gottberg

Dan smo završili raspravom o cijenama i standardu. Sjedili smo u travi obasjani predvečernjim suncem dok se gornji sloj šatora sušio od vlage, obješen na lovačku čeku. Na putu do Gottberga smo stali opskrbiti se klopom u gradu Oranienburg (prelijepog li imena; oranien = narančast, dobio ime po gradu iz kojeg je potekla grofica koja se udala za lokalnog vlastelina) gdje smo se po nebrojeni put divili cijenama namirnica u Njemačkoj u odnosu na naše. Dakle, cijene su uglavnom iste kao kod nas, često i niže od naših. Doslovno svega, u raznim trgovinama. Uz većinu plaća u okviru od 2 do 4 K eura ju čini od svih europskih država u kojima sam bila najugodnijom za život.

Za kraj sam pitala Lazića koliko trošimo prosječno goriva. Reče kako je ovih 5 litara koje stroj proguta na 100 km čist fajn.

Total: 268 km.