13 / dan kad smo upoznali Raumu

Norveška ima dosta izduljen oblik. Kad se svojedobno sa Šveđanima dogovaralo i crtalo političku kartu države u nastanku, dobili su brdovitiji dio. Šveđani su izvukli plodniji i poljoprivredniji komad kraka poluotoka uronjenog u Atlantski ocean, slučajno ili ne. Ipak, norveški dio je daleko impozantniji i sa razlogom smo krenuli amo.

Norveška je administrativno podijeljena u 20 okruga. Mi smo se zadržali u južnom dijelu države (kad velim “južni dio”, mislim na minijaturnu petinu ove izdužene države) i najsjeverniji u kojem smo bili je Møre og Romsdal na obali oceana. Od njega do Nordkappa ima oko 1800 kilometara cestom – ako zabodete iglu šestara u Oslo i razvučete ju do najsjevernije točke europskog kontinenta i potom usmjerite prema nama, olovka će završiti skoro u Zagrebu. Cesta od Osla do Nordkappa broji preko 2000 kilometara i predstavlja razlog zašto vožnja do Nordkappa ove godine nije bio opcija – jednostavno nije bilo dovoljno vremena. Na raspolaganju su nam bila 24 dana koja smo htjeli iskoristiti maksimalno moguće. Raširili smo karte po zidovima, šarali markerima, guglali, gugletali i guglačili, čitali tuđe putopise, oduševljavali se fotografijama na koje smo nailazili i smišljali kako izvući 140% iz tih par tjedana. Trase su se mijenjale svakih par dana, nalazili bismo nove lokacije, specifičnosti i zanimljivosti. Željeli smo vidjeti SVE, svjesni da to nije moguće.

Iako ljudi sa kojima sam komentirala put nerijetko imaju sklonost reći kako je najjužniji komad i najzanimljiviji, duboko vjerujem da su u krivu. Sigurno se vraćamo i sigurno idemo do Nordkappa. Kojim putem i što će nas do tamo sve dočekati, još ćemo vidjeti.

Odabrali smo, prema Norvežanima, najljepše godišnje doba za posjet i putovanje. Senija je rekla kako je prijelaz zime i proljeća vrlo oštar i jasan – kad se otopi snijeg, u par dana skoči broj sunčanih sati i biljke doslovno povilene – u vrlo kratkom roku sve buja i gori zelenilom. Mi smo stigli kad je sve bilo totalno zeleno, a nadali smo se kako će vrijeme također biti na našoj strani. Koliko se moja jedina želja vezana za putovanje obistinila, vidjeli ste čitajući put do sada. Iako, ne pati me puno, radije ću kisnuti na motoru po Telemarku nego sjediti suha u stanu u Zagrebu.

Moram spomenuti i fjordove, ponos Norveške. Radi se o dubokim “urezima” u poluotok, koji u slučaju najvećeg fjorda, Sognefjord, donosi morsku vodu  preko 200 km duboko u kopno. Norveška obala je jedna od najrazvedenijih obala i ukupna duljina prelazi 25 000 kilometara. Sjetite se kako sam rekla da je od Osla do Nordkappa oko 2 000 km pa padnite u nesvijest :D: . Fjordove ću često spominjati, kako zbog ljepote i mirnoće, tako i zbog zanimljivih rješenja za putovanja po njima.

Prije nego “upalimo motor” i krenemo putopisom na ceste Norveške, samo ću još kratko prokomentirati norveški jezik, čitanje i izgovor. Čini se dosta lagan za upogoniti do svakodnevne razine upotrebljivosti. Izgleda kao dijete njemačkog i engleskog, dakle, dosta znači ako imate pojma o ijednom od oba jezika. No, ono što mu daje specifičnost je par slova alfabeta ekstra. Redom: “Å” se čita “o” – primjerice, “Mårten” čitamo “Morten”, “æ” u imenu grada “Bærum” se čita “Barum” (začudno, ne “Berum”) a moje najdraže slovce, koje od milja zovem “o sa dijagonalom” tj. “ø”  :herc2: se čita kao “e” – “Sørland čips” se čita “Serland čips”. “Ei” je “ai” u Jotunheimen, “o” ima nekakav “u” prizvuk, primjerice “Rondane” zvuči kao lagani “Rundane”. “Y” je “i”, očekivano. “S” je u pravilu “š” pa “Oslo” lako postane “Ušlo”, iako nekad ostaje i “s”, recimo “Trollstigen” nije “Trollštigen”. Kažu mudriji da je lakše pamtiti kako se što izgovara nego tražiti pravilnost i učiti po njoj. “Kj” ćete čitati kao “š”, pa “kjott” (meso) postaje “šot” sa naginjanjem na “šut”.
Ne smijem zaboraviti spomenuti kako postoje dva govorna standarda – nynorsk i bokmål (da čujem, kako se ovo čita?) – nynorsk je smišljen prije nešto manje od 200 godina da bi se odvojio od tada politički dominantnog i uobičajenog danskog, a bokmål je književni norveški koji govori većina većine populacije i predstavlja jezik koji biste krenuli učiti kad biste se iz nekog razloga uhvatili učenja norveškog.

No, manimo se jezičarenja i krenimo na put.

Krenuli smo ujutro, sa Burazom na drugom motoru, cestom u smjeru Trondheima i naoružani vizijom Norveške kao zemlje brda, planina, mora i vodopada koji će nam redefinirati pojam lijepe prirode. Optimizam ranga onog kad sam u trećem osnovne išla u tvornicu čokolade Zvečevo. Rasteretili smo se svega što smo smatrali nepotrebnim i ostavili u Oslu kod Buraza. Sa nama je bilo samo esencijalno – nešto odjeće, šator, vreće i kuhalo.

Dan je bio prelijep i obećavao je ugodnu vožnju. Pogledajte nebo iza njega.

Ceste čiste i uredne, ma milina. Šume, šumarci, rijeke, potoci, a kasnije i more u fjordovima.

Kamelot, ne znam koliko ste upoznati sa njihovim stvaralačkim radom, spada u meni najdraže bandove. Radi se o norveškom simfo-metal bandu poznatom po vokalu,

jedinom pjevaču koji jednako zvuči studijski i kada pjeva live. Roy Khan, nadljudski GLAS ne tako davno je odlučio izaći iz banda. Guglajući sam naišla na informaciju da je preživio “massive burnout” uslijed ekspoziciji slavi i nesposobnosti da uskladi privatni i profesionalni život. Stoga se povukao u mir u Elverum, grad sjeveroistočno od Osla, kraj kojeg smo prošli. Vidim da je kraj divan i miran i nadam se da je Khan našao modus relaxandi sa suprugom i djecom. Zaslužio ga je.

Nastavili smo prema Lillehammeru, kojeg bi morao znati svaki bivši ili aktualni fan Eurosonga. Sjećate se “Hello Lillehammer, this is Zagreb, Serbia twelve points, Bosnia ten points, Slovenia 9 points… “? Putem gledamo skakaonice u drvenoj izradi i svjesni smo da smo u kolijevci skijaškog sporta, a sam grad je bio domaćin ZOI.

Na potezu smo Hafjell > Rondane > Dombås. Često okidam slike sa motora, u ovom slučaju zbog slika kućica u “njihovom” stilu,

kao i zbog tradicionalnih arhitektonskih rješenja. Stabburet sam prvi put vidjela prije 20 godina u crtiću o Vikinzima. Buraz mi je pojasnio

da se radi o vanjskoj “špajzi” tj. izdvojenom dijelu kuće koji je prije tisuću godina smišljen da bi čuvao hranu. U modernim dvorištima vjerojatno ne glumi frižider, ali ga je prelijepo vidjeti. Simbol je jake tradicije, nečega do čega se vidno drži. Putem smo ih vidjeli dosta, neki su bili mimikrijski i tamni, drugi su bili krvavocrveni sa bijelim okvirima i ornamentirani pleterima.

Moram podijeliti sa vama i meni jako draga dva norveška proizvoda, norveška da norveškija ne mogu biti.

Prvi je Hellnøtt čokolada by Freia. Jedem ju godinama, kad ju dobijem odozgor. Srećom, ima mi tko donijeti :D: . Jedne godine je Lazić avionom dobacio 4 kg Freyinih čoksi :opa: .
Radi se (u ovom slučaju, ima ih nekoliko vrsta) o mliječnoj čokoladi koja je sa donje strane reljefirana velikim hrskavim lješnjacima.

Drugi je mlijeko norveških krava koje obrađuje i pakira tvrtka Tine. U Norveškoj nemate poljsko, njemačko, britansko ili čije već mlijeko. Na policama stoji samo Tine, apsolutni gigant i neprikosnoveni totalitarni vladar.

Meni se takva politika sviđa, jako, a ni mlijeko nije loše.

Spomenula sam kako je Norveška ubitačno izdužena na početku – sada pogledajte fotografiju na kutiji mlijeka, konkretno donji lijevi kut, na kojem u kutu piše Tine øst, u prijevodu Tine istok. To znači da postoje 4 distribucijske grupe mliječnih proizvoda koje se raspoređuju u tim regijama – zamislite koliko bi bilo efikasno financijski a i okolišno voziti mlijeko telemarških krava do Finnmarka, na krajnjem sjeveru i granici sa Rusijom.

Jeste znali da Norveška graniči sa Rusijom?
Ja nisam, ne znam kako mi je to promaklo, ali me oduševilo kad mi je ekipa rekla :D:

Ono čemu sam se najviše veselila je priroda. Nažalost, ovaj fotoaparat, koji je sve samo ne nekakva šugava kameričica na ajFonu, jednostavno ne može prikazati potpunu ljepotu onoga što je bilo ispred mene.

Pri jednom od stajanja sam po povratku sa wc-a vidjela Lazića kako nešto prtlja oko motora nekog bajkera. Pozdravila sam ali mi je bilo jasno da je bolje da šutim pa sam ih samo poslikala.

Nakon što je unesrećeni, vidno zdrman udarcem o asfalt, završio sa nekom verzijom čudnog njurganja i zvondanja na norveškom i otišao dalje, dobila sam objašnjenje što se dogodilo – Norvežanin se slupao sa Harleyem tj. “polomila se poluga mjenjača i pri tome savinula osovinu, izvalila semering i učinila motor nesposobnim za vožnju”. Nakon što su prokleli američke motore i imperijalne mjere šarafa, povezali su sve što je moglo klatariti se plastičnim vezicama i čovjek se odvezao kući.

Cijelim putem nas je pratila živahna rijeka.

Nosi jedno od najljepših imena koje sam čula otkad znam za sebe: Rauma :herc2: . Svako malo uz cestu se nađe slap, dva, tri, deset, koji se sa ogromne visine ruše niz brdo i udaraju o rijeku. Rauma nosi živčenjaštvo, energiju, možda i bijes tisuća slapova. Svaki taj slap po ulasku u vodotok nosi svoju dozu ludila, što se jako dobro vidi na lokaciji Slettafoss.

Sletafoss je žrvanj koji nije moguće preživjeti. U kamenom koritu se sudara nekoliko glavnih slapova koji ruše, bjesne i melju svojom energičnošću. Uz njih je komunikacija moguća samo ako se derete iz svega glasa dok vam kapi vode rose lice. Meni, slučajno :D: , pada na pamet kako bi bilo dobro u potoku oprati veš :D:

Kako smo napredovali dalje prema Romdalsfjordu, vrijeme je postajalo mračnije i spuštala se gusta magla. Nebo se dosta naoblačilo i bilo je jasno da stiže scumbag kiša. Od jasno plavog neba i zelenila je ubrzo nastalo sivilo i tama.

Promatrajući ovakve krajolike dok sam se vozila, razmišljala sam kako izgledaju zimi. Ljeti je ovdje OK, veći dio dana oko tebe sve svijetli i bliješti. A zimi… Zimi je ovdje jedva par sati dan, a ostatak gusti mrkli mrak. Ne želim znati čime su plašili djecu i na kakvim bajkama su odrasli. Nije ni čudo da su ljudi ovdje refleksivni i introvertirani, a nije neobično ni da je ovo država u kojoj je nastao black metal

Kiša nas nije htjela zaobići pa nas je zalila taman kod grada Åndalsnes.

Penjemo se na prvi trajekt na putu. Naime, fjordovi žešće kompliciraju promet, makar nama kontinentalcima, između dvije ceste na dva fjorda se nalaze trajekti.

Cijena za oboje + motor je 70 kruna. Vozite se prosječno 10-ak minuta, a ako budete posebno dobri, vidite i dugu

Po silasku krećemo prema jednom od najvažnijih ciljeva putovanja. Atlantsku cestu aka Atlanterhavsveien čini 8 km nekoliko mostova i tunela rasprostranjenih duž ceste koja spaja mali arhipelag i koji iz zraka izgledaju ovako:

Mene je posebno zapalila ova fotografija:

kad sam ju vidjela prije par mjeseci.

Prelazimo dio ceste

prema mostu Bolsøy

i skidamo se sa ceste da bi našli mjesto za spavanje.

Dignuli smo šator na livadi u gradiću Molde. Na kraju svakog dana slažem utiske u bilježnicu i pišem sitnice koje ne želim ispustiti tijekom tipkanja putopisa. Naglavna lampica je tu samo pro formae, savršeno je vidljivo i iza ponoći.

Total: 534 km.