Foto-izvještaj sa poslijepodnevnog ubijanja dosade vožnjom Posavinom neki dan.

np: SONATA ARCTICA – the rest of the sun belongs to me

Sve je krenulo pozivom na roštilj. Dogovor je bio nalazak oko dva poslijepodne – meeting point Lazićeva kuća – a dalje ćemo vidjeti, kaže mi na telefon. Dobiciklirala sam k njemu po jarkom suncu i obukla se u malčice sigurniju odjeću i obuću. To znači da je pred nama bio planu moto-đir u kojem se preferira vožnja šumama i poljskim putovima. Nakon što smo se nahranili ukusnom roštiljskom zečetinom i krumpirićima u hladu borova, odlučili smo krenuti. Isplanirao nas je dovesti do Škrabutnika, minijaturnog sela u brdima koje je ‘91.-e jedva brojilo 60 stanovnika pa smo krenuli prema Maksim hrastu, vrhu Požeške gore.
Vožnja šumama je, kao i uvijek, maksimalni užitak. Lijepu hladovinu i mir ubijaju samo poneke sunčeve zrake koje prodru kroz krošnje na šušanj, motor s lakoćom podnosi svaku iole zahtjevniju uzbrdicu. Toplo je. Vruće je, da budem preciznija, ali ne kao izvan sjene krošanja. Divne staze remete samo mjestimične zone drvosječa i njihove mehanizacije, kao i povremeni plastični ostaci njihove ambalaže od jela. Dolazimo u Škrabutnik i prolazimo desetak oronulih kućica s namjerom informiranja kamo skrenuti za Lipovac. Pomaže nam domorodac savjetom i vozimo se cestom okruženom šumama i malim poljima. Zelenila kao u najljepšoj bajci.
Spuštamo se prema Kapeli i stajemo kod supružnika koji oboje drže kemiju. Dok Lazić testira znanje varenja, ja se lagano rješavam problema zvanog dehidracija i razgovaram sa domaćicom o svom krhkom znanju kemije i želji za cementiranjem istoga. Dugi niz godina kada sam kemiju učila napamet za potrebe ispita je ostavio traga, sada želim temeljito proći kompletno gradivo, a savjeti su uvijek dobrodošli. Društvo nam prave mačke i pas zelenih ušiju.
Kad je varenje završeno, krenuli smo prema glavnoj cesti. Nevoljki za odlazak kući, skrećemo na staru cestu prema SB s ciljem prolaska kroz Pričac i Živike prema Davoru. Posavina koncentrat – enormna vlažnost zraka, komaraca milijarde, kraj Save krave, žabe, rode i čaplje. Penjemo se na nasip bangave površine koja izgleda kao da ju je razrovala kiša meteora. Raspoloženje popravlja ograđeno krdo krava i konja na ispaši – silazim sa XT-a, uzimam aparat i prilazim ogradi radi koje fotografije. Nakon par probnih okidanja dobronamjerni vlasnik mi otvara vrata i pušta među njih. Na moje veliko veselje, naravno.

konji.pasem

konji.primus inter pares

konji
.tri glave

konji.maleni

konji
.crni

konji.iz profila

konji.mama i maleni

konji.dorati

Nema dovoljno dobre riječi koja bi opisala ove stvorove. Po ulasku su me svi najprije odskenirali i nastavili pasti travu u miru, obasjani meki suncem. Lagano sam prilazila većini njih i slikala ih, nakon čega bi mi došli i znatiželjno promatrali velikim očima. Naravno, svakog sam pomazila po obrazima i potapšala po vratu i u sebi plakala što nemam jabuka ili makar malo šećera. Problem nastaje kada želim nastaviti slikanje – ove velike maze vole kad im se priča i dira po glavama i ne razumiju rečenice tipa “odmakni se da mi staneš u ionako uzak objektiv”. Moje poštovanje prema konjima je neizmjerno.

Budući da je bilo i vrijeme za odlazak u staje, pozdravljam konje i nastavljamo kroz Radinje, veliko posavsko lovište i slavonska šuma u svom najpoznatijem obliku. Ogromni hrastovi, sjena i hlad, očuvana priroda… čak su nas i srne dolazile skoro omirisati. Putem smo prošli i kraj Titove rezidencije koja mi sada zauzima vrh wishliste – zdanje, ne pretjerano bogato izvana, u pol šume! Kako bih i odoljela takvom nečemu…

Dolazimo do Davora gdje nas šokira prijatelj koji je trebao biti u ZG. Sjeda se pred laptop, pokreću se Wormsi i kreće bespoštedna koljačina u kojoj se ne biraju riječi i ne poznaje brat brata. U kuću sam ušla oko pola dva, sposobna još samo prekontrolirati slike u Lightroomu.