14 / dan kad sam zaključila kako svatko tko tvrdi da je Hrvatska najljepša država na svijetu zapravo nije maknuo iz nje

Iako smo prethodnu noć relativno dugo vozili (zadnja fotografija je okinuta oko 11 sati) probudili smo se rano i vrlo odmorni. U zadnje vrijeme me nešto muče nesanice, ali ovdje spavam kao beba. Jutarnje sunce je ugrijalo šator na livadi u Moldeu. Nebo plavo, bez oblačka. Sve je mirno i tiho. Svježi jutarnji zrak, juha za doručak – fantazija.

Nedugo nakon ustajanja smo došli do prve točke gdje smo mogli vidjeti ocean. Takvu nijansu plave nisam nikad vidjela. Stajali smo svakih 20 metara da bismo zabilježili skoro kobalt plavu boju površine Atlantika, koja se mreškala pod djelovanjem oceanskog vjetra.

Došli smo ubrzo na Storseisundet, najpoznatiji komad Atlantske ceste i najveći most tog kompleksa. Poznat je po svom neobičnom obliku, vrlo je popularno odredište i dosta smo se sudarali sa turistima.

U jednom trenu mi je palo na pamet kako bi bilo OK pokupiti hranu koju smo planirali doručkovati, odnijeti na rub obale oceana i onda blagovati. U taj trenutak se to činilo kao jedina opcija.

Mišljenje sam promijenila kad me obrijao vjetar toliko jako da sam i za slikanje navukla kapuljaču :D: . Lazić je bio nešto hrabriji pa sam poslikala barabu na kamenu kojeg tisućama godina obrađuje voda, sol i sunce.

Krenuli smo prema kamenom stolu i navalili na norveški doručak – kruh, mlijeko, skinkeost (sir sa šunkom)

dok smo promatrali nadljudski prelijep svijet oko sebe.

Krenuli smo u Kristiansund, ATM najsjeverniji grad u kojem sam bila.

Došli smo nešto malo iza podneva, prošetali gradom i slali razglednice na par adresa. Kad nam je poštanska službenica dala račun od 100 kuna za 4 razglednice, umalo mi je herc otkazao.

Grad je miran, lučki, malen. Na rivi stoji podvodna mina i poruka (cca): “U sjećanje i čast mornarima Kristiansunda koji su dali živote kad je to trebalo, u DSR.”

Plan dana je bilo povratak sa Atlantika na norveške planine, prema jednom od čak 44 u državi, nacionalnom parku Jotunheimen.

U to ime puštam:

Gåte – Ola I :ples:

da biste se ufurali u štimung koji je svirao u mojoj glavi kad sam se vozila prema odredištu. Ovo je jedna od meni najdražih pjesama i apsolutna uživancija. Uljepša mi i najtužniji dan a dodatno razveseli i svaki sretan i veseo dan. Band je, fkors, norveški. Kombiniraju u svim pjesmama nekakav alter rock i folk i ugodni su za poslušati.

Vozimo se pod ugodnim suncem,

penjemo se opet na trajekt

i primjećujem kako iza doslovno svakog fjorda i šumarka u daljini izviru vrhovi, koji se jasno ističu na plavom nebu.

Jotunheimen, stižemo :benga:

U jednom od brojnih trenutaka stajemo da bismo napasali oči na krajoliku, nedaleko od table gradića/sela Torvik. Silazimo sa motora i gasimo ga da bismo se poslikali. Toliko je lijepo da ne želim ići dalje, kamoli kući. Primjećujemo prilazište do nekoliko dvorišta i širom otvoreno posljednje, uz obalu. U njemu je gospođa u zrelim godinama stajala i razgovarala sa susjedima.

Prišli smo, predstavili se i najljubaznije moguće zamolili vlasnicu da nam dopusti fotografiranje pogleda na fjord iz njenog dvorišta. U svakom slučaju ne bismo ni htjeli proći bez pitanja. Bila je ekstremno prijateljski raspoložena, naravno da nam je dozvolila.

Na koncu… Kakvog raspoloženja možeš biti ako je prizor koji vidiš svako jutro nakon buđenja ovakav?

Na moju najdublju žalost, ne mogu “skinuti” šušanj, lagani povjetarac, miris konjske balege, zrak koji je oštar u čistoći da reže i grandioznost lokaliteta koji me skoro rasplakao od oduševljenja pa ću vam dati samo par fotografija na uvid.

Nisam se nikad osjećala tako ugodno i savršeno kao u taj trenutak. Imala sam dojam da smo parkirali motor u raju svih rajeva. Puna divljenja i strahopoštovanja sam stajala. Ispred mene stoji fjord pokriven šumom, iza planina pokrivena snijegom i mirno more. Jel može biti savršenije?!

Za kraj sam joj se zahvalila i najiskrenije moguće rekla da ljepši komad prirode moje oči nisu nikad vidjele. Sa suzicom u oku je rekla da je ponosna na činjenicu da je cijeli život provela ovdje i da je svjesna koliko je život izvanredan kad je urešen nečim ovako impozantnim.

Lijepo je biti sposoban znati cijeniti ovakvo mjesto.

Pozdravljam jednog od konja i odlazimo na cestu. Trebalo mi je jedno 20 minuta da dođem k sebi, pogotovo kad sam se sjetila gdje se moram vratiti kući.

Sanjali smo Trollstigen još od lani, kad smo prošli Transalpinu i Transfagarasan.

Trollstigen je serpentina između planina Trolltinden i Trollklørne. Nije posebno duga ali je impozantna do bola. Isto mišljenje dijeli i velik broj turista u autobusima, posebno njemačkih registracija.

Slap na drugoj fotografiji je Stigfoss.

Krećemo uzbrdo oko 6 popodne. Nebo je izvanredno jasno plavo,

što me još uvijek oduševljava u kombinaciji sa snijegom svuda oko mene.

Dolazimo do vrha, uređenom za fotografiranje i suvenirnicom.

Ovdje prvi put nailazim na kamenje složeno u nekakve oblike.

Odmah mi okupiraju pažnju i pokušavam provaliti njihovu funkciju. Služe li samo kao dekoracija? Imaju li neki povijesni značaj?

Asociraju me na trolove i mit kako se na prvi sunčevim zrakama okamene.

Krećemo prema fjordu Geiranger. Kažu bajkeri u prolazu da ga se ne smije zaobići jer slovi za jedan od najljepših.

Snijega je sve više.

Jedemo u Åndalsnesu kojeg prethodni dan zbog kiše nismo najbolje vidjeli. U trgovini se osim namirnica mogu kupiti i lijekovi. Kad ih netko treba, dolazi farmaceut on demand i savjetuje.

Kod familije sam probala vrlo ukusan Sørland čips. Klasični krumpirov. No, nekakav poseban način u proizvodnji ga čini čudnim jer je osjetno tvrđi. Ne bih lagala kad bih rekla da je čudno staklast. Uz sve, ne prži se na maščobama i slanjen je minimalno.

Lazić opravlja zadnje svjetlo,

naravno, apsolutno nesvjestan koliko će mu nedugo nakon zatrebati i biti važno.

Penjemo se na trajekt,

i silazimo

u prelijepom Geirangeru. Vozikamo se po selu, razmišljamo je li vrijeme za dizanje šatora ili ćemo voziti dalje.

FYI, u ovaj trenutak je bilo pola 10. Pogledajte sunce :herc2:

Lazić kaže da je potpuno odmoran i voljan. Ja sam oduševljeno prihvatila da krenemo dalje, dakle, prijeđemo brdo i odemo do idućeg fjorda.

A onda je krenuo rokenrol.

U punom smislu riječi. Najbolji dio dana, ako ne i putovanja.

Vegetacija je odjednom počela nestajati. Količina snijega se sa svakim metrom povećavala.

Sunce je počelo odbijati suradnju i moć je počela preuzimati sjena. Jaka sjena.

Sniježni nanosi su narasli i na visinu od par metara, i izvirivale su samo kamene stijene,

ispred kojih su se sramežljivo nazirala scumbag jezera pokrivena snijegom.

Odjednom mi se više nije šetalo po debelom snijegu (hint: sljedeća slika, ova lokvica dolje desno :D: ).

Dosta je zahladilo. Turista više nije bilo nigdje, tek bi nas povremeno (kad kažem “povremeno”, mislim zbilja rijetko, tipa jedva auto-2 u 5 sati vožnje) obišao kakav auto ili kamper.

Samo nas dvoje i mrtva tišina, tj. tišina koja bi bila apsolutna tišina da ju ne guši zvuk motora.

Nema ptica, životinja, vjetra. Tundra pokrivena snijegom koji se mjestimično povlači.

Oko 11 navečer gledam u jezero

Breidalsvatnet, prekrasnu hladnu vodu s desne strane ceste, promatram sve oko sebe netremice i pitam se kamo smo zašli.

Sjedim šutke iza njega i divim se kadru. Ne dišem, ne trepćem. Ne spava mi se nimalo, budna sam kao zec. Iako sam daleko od sjevernog pola, osjećam komadić, mrvicu, mrvuljak strahopoštovanja koje bi me obuzelo da ekčli jesam tamo.

Samo zbog tog osjećaja se isplatilo doći do ove točke.

Lazić mumlja pod kacigom o gradiću Grotli koji je vidio na karti, nekakvom mjestu koje bi trebalo prema našem planu puta biti na toj cesti i gdje bismo spavali.

Padamo na guzice kad shvaćamo da je Grotli hotelić nasred ultimativne sredine ničega.

I ništa više.

Budući da nismo htjeli dati 1000 kuna za spavanje u tom hotelu (šta ti je monopolizam :D: ), vraćamo se nazad prema selu uz Geirangerfjord.

A onda su krenuli tuneli.

Lazić, kako reče, nije baš fan tunela. Kaže da se ne osjeća toliko klaustrofobično koliko ne bi volio da se u tunelu nešto dogodi, nama ili motoru, a onda u relativno slabo osvijetljenom prostoru netko nagazi na nas.

U Norveškoj se rješio straha. Tunela ima kao u priči i nerijetko broje i po 10 km. Norvežani se vode logikom da je lakše probiti brdo nego smišljati izvedbu utopijske ravne ceste duž i poprijeko svih ovih fjordova, fjelova i inih smetala koja oduzimaju dah.

Ovaj tunel nije betoniran iznutra a prepao nas je do koske.

Pogledajte retrovizor. U jednom trenutku, u priličnom mraku, iza nas se stvorio ogroman kamion. Zarondao je i emitirao vibracije toliko da smo mislili da su se alieni spustili. Iako smo vozili 50-ak, a i kamiondžija isto, nadali smo se da nas dovoljo jasno vidi da nas neće POJESTI. Mislim si, sad neka pukne guma – gotovi smo.

Potom smo ušli u još jedan tunel.

Ovaj je bio asfaltiran i čudno ugodno topao (ovaj gore nebetoniran je bio strahovito hladan i vlažan) ali u jednom trenutku vidim ispred nas nekakvu bizarnu gustu maglu. Pokušavam izoštriti (očima), naprežem se ali mi ništa nije jasno. Kako se približavamo, bolje vidim ogromno nešto, nejasnih obrisa. Kako baca vodu! VODU?! Dafuq did I just see?

Kad smo prišli bliže, vidjela sam stroj koji pere tunel. Pere tunel! Evo krila sa diznama, slikanih koliko je moguće jasno u prolazu dok smo obilazili kamion.

Isprepadani smo izašli, vratili se nazad na Geiranger u selce Hjelle i sparkirali se par metara od obale mora u fjordu.

Da mi je netko rekao da ću spavati na ovako epskom mjestu, ne bih vjerovala. Fotografije koje objašnjavaju zašto je to tako stižu sutra :D:

Total: 396 km.