15 / dan “13 godina kasnije”

Imala sam 17 godina. Završavao se treći gimnazije, smjenjivalo se proljeće ljetom, panično popravljali komadi iz predmeta koje 90% godine nisam doživljavala i cementirala se odluka o maturalnom putovanju.

U subotu navečer, tj. nedjelju ujutro sam došla sa fešte kasno tj. rano ujutro u kuću. Spavala sam jedva sat vremena. Bila sam krepana, iako sam noć ranije bila svjesna da cijelu nedjelju moram biti na nogama. Bratićeva živopisna obitelj je imala feštu, krštenje budućeg geliptera i klipana, a ja sam bila funkcioner, i to onaj koji drži dijete koje se bacaka dok svećenik mantrajući polijeva gologlavog drečavog balavandera. To je značilo da sam cijeli dan, od buđenja (pola 7) do odlaska u krevet (cca pola jedan) bila na nogama, smijala se, veselila i bila zabavna. Sva raspoloživa snaga je otišla sa vodom u slivniku pri odlasku pod tuš. Pad u krevet mi je omogućila gravitacija. Makar neko olakšanje, eto.

Sutra ujutro – nastava. Tad to nije bilo kao danas, nama je nastava počinjala u 7. Tad nije bilo ni interneta, ni mobitela, makar ne za smrtnike, o Fejsu i ostalom smeću da ne pričam.

Prvi sat – njemački. Uspjela sam nekako sakriti se iza širokih pleća kolege iza sebe i nekako kvaziodrijemati na klupi. Nije mi bilo do života. Grozno mi se spavalo i sanjala sam kako sanjam jastuk na kojem sanjam.

Drugi sat – tjelesni. Budući da moja gimnazija nema stazu za trčanje 6 minuta, kad bi program to nalagao, odlazilo se na nogometni teren lokalnog kluba uz elektrotehničku i obrtničku školu. ETŠ, faktički lokalni internat zbog udjela žena u tragovima, oduvijek bješe egzotičan gimnazijalkama, pa je ženski dio razreda po običaju entuzijastično prihvatio odlazak. Meni je bilo manje smiješno jer mi se spavalo i samo sam smišljala kako izbjeći sat.

Profesorica, inače križanac Hindenburga i Jacquesa Houdeka koja zbog stotinjak kila viška nikad nije pokazala kako izgleda vježba koju trebamo obaviti ali je ladno dijelila komade za loše izvođenje, naredi skidanje i pripremu za trčanje. Meni je tjelesni oduvijek bio strašno dosadan, mislim da sam tijekom gimnazije bila medicinsko čudo uz toliko “pošteda” unutar jednog mjeseca , ali sam se ipak odlučila trčati jer je prolongiranje značilo samo još natezanja, što se meni nikad ne da jer krajnji rezultat nije vrijedan zezancije. Rekoh, koliko god minuta ispadne i koja god ocjena padne, ravno mi je, odradit ću i basta! Spava mi se, ali baš me briga. Uvijek mogu samo šetati i brojati mrave, a ocjene ionako ništa ne znače, jel?

Otrčah tih par kilometara, dijelom prešetah i na zvuk zviždaljke se složih na pokošenu travu nogometnog terena. Bilo je toplo, oznojila sam se i kapci su bili olovni. Nije mi se dalo otvarati oči. Jedva sam podigla glavu sa tla i kroz odvratno jake zrake sunca uspjela razabrati najzgodnijeg frajera ikad – pored mene je po stazi uz teren protrčao nevjerojatno mršavi totalno raščupani momak u bijeloj pamučnoj majici, crvenim starkama i KRVAVO CRVENIM HLAČAMA SA OGROMNIM RUŽAMA i jedinim umornijim očima od mojih! Pod kapcima se skrivao par velikih smeđih savršeno vražjih očiju! Ne mogu precizno odrezati ono što mi je na njemu bilo zanimljivije i što mu je bolje stajalo. Dok sam se okrenula, nestao je kao nindža i nije ga više bilo za naći. Naime, nisam računala na ETŠ-ovce kojih je u jednoj sekundi bilo more jer su i oni trčali 6 minuta, a par minuta kasnije su svi isparili. Bilo je vrijeme za polazak nazad, pa smo i krenuli.

Do kraja dana sam bila pod dojmom, iako sam odmah odlučila da “to treba uloviti, stisnuti i ne dati dalje”. Počela sam kopati, saznala sam vitalne informacije (ne puši, ne pije, voli eerrrrrrrrrrrrrrrrrakenrouuuul, solo je i ima ubitačan smisao za humor i podbadanje življa oko sebe) ali sam odlučila preuzeti stvar u svoje ruke. Potpuno. Bez nekakvih sređivanja od strane prijatelja, pomoćnih električarskih operacija i sličnog.

Par dana kasnije, navečer, uzela sam slušalicu i nazvala sam ga. Panika je stala one sekunde kad je podigao slušalicu i rekao “Halo?”. Pričali smo sigurno sat i pol, tko smo i kakvi smo, što volimo poslušati, pogledati… smijali se kao da se znamo godinama. Za kraj, dogovorili smo susret u subotu navečer. Ja znam kako on izgleda a on mene ne zna. Sigurno će biti interesantno, a daje i manevra za malo zezanja, pomislih *trollface* :D:

U subotu sam se pojavila na dogovorenom mjestu, precizna kao i inače. Kasnio je 15 minuta, ajd, ljudi smo. Živi nešto dalje od grada, možda je u pitanju promet, prijevoz. JBG. Pola sata kasnije, nema ga. Sat vremena kasnije sam se pokupila, razočarana do koske, pozdravila sam cure i otišla kući. Ako nešto ne volim, to je da me se vuče za nos. Došla sam kući, otuširala se i otišla spavati. Razočarana. Momčić je pričao sa mnom na takav način da ditch nije dolazio u obzir. WTF?

Sutradan popodne, nedjelja, vruće, treba učiti, nedamise, sjedim i gledam TV. Zvoni telefon. Buraz skače, javlja se i dobacuje slušalicu u prolazu govoreći “Treba te neki tip poderanog glasa.”. Javljam se, glumeći indiferenciju *žene*, čujem ga kako hroptajući pokušava izgovoriti ispriku. Bio je bolestan. Jako. Nije mogao doći, ali se želi iskupiti za to, jer mu je žao i želi me vidjeti. Pa me zove na koncert Parnog Valjka (). Malo se nećkah *žene*, iako sam u sebi skakala od sreće jer ipak nije toliki blesan kako sam mislila. Bio je bolestan, jadničak. A ja sam tolerantna i imam razumijevanja za takve stvari. Prihvatila sam poziv i rekla da ću doći vlakom nešto kasnije.

U par skokova sam se sredila, obukla, pokupila ruksak i otišla na vlak. Nakon 10 minuta vožnje sam izašla iz vagona, gdje je na stanici stajao sa najboljim prijateljem. Nasmiješih se, priđoh, predstavih se i počela je vrlo zabavna večer. Prijatelj je misteriozno nestao nanosekundu kasnije a tad negdje i njegov “promukli” glas. Pričali smo o svemu i svačemu do pola 4 i šetali okolo. Parni, dakako, Valjak nije zanimao nijedno od nas. Tek se u daljini čuo Akijev glas, no nije nadglasao naš smijeh i zezanciju. Znao me jako dobro nasmijati, što mu je jedno od najboljih i najbitnijih obilježja i danas.

Odlazak kući je bio malo zakompliciran jer nije bilo vlakova u rano jutro, no u svoj rulji sa koncerta sam naišla na bratića sa početka priče, koji se baš spremao kući. Rukovali smo se, poljubili najprijateljskije moguće u obraz i otišla sam kući. Pod dojmom, oduševljena i prezadovoljna!

Kasnije sam saznala da je bio traumatiziran, možda više nego ja. Reče, kopalo ga je šta da radi sa mnom ako sam neka …Hmmm… Ne po njegovom ukusu? Kaže da mu je kamen pao sa srca nakon što je sa perona u drugom smjeru otišla neka duplo teža od mene, sa natapiranom kosom, zelenim sjenilom po i nad kapcima, torbicom od imitacije aligatorove kože pod pazuhom i silikonskim tregerčićima na grudnjaku. Mene je fascinirala već tada sklonost primjećivanja detalja :D: . Priznao mi je da je bio oduševljen mojom hrabrošću – živi sam dokaz da se isplati riskirati i ići glavom kroz zid, nazvati i pozvati frajera van. Još smo skupa, štoviše, vjenčali smo se prije par mjeseci. Još da prizna da ga je bila trta a ne da je bio bolestan…

:zvizdi:

13 godina kasnije slavimo godišnjicu famoznog telefonskog poziva.

Na Jotunheimenu, u Norveškoj, u brdima za koja bih dušu prodala vragu.

:benga:

Ovo bi tehnički trebalo biti bračno putovanje, i je, ali, svjesni smo oboje da bismo otišli do Norveške i da se nismo vjenčali.

Budimo se na obali mora, u Hjelleu, mjestu uz Geirangerfjord.

Iza nas brda iz snova. Kao sa razglednice.

Začudno, planine u Norveškoj nisu visoke. Makar ne previše. Ne biste vjerovali, najviši vrh ima manje od 2500 metara nadmorske visine, no zato je čak 291 vrh sa visinom od preko 2000 metara raspoređen duž države.

Vikinzi su imali kompleksan sustav mitova i vjerovanja u bogove, kao i divove i razna bića koja bismo danas nazvali bajkovitima. Cjelokupni svemir je bio raspoređen u 9 svjetova koji su počivali na granama Yggdrasila, praiskonskog drveta života. To su: Midgard, svijet ljudi i os preostalih svjetova. Na istoku je Jotunheim, svijet divova. Na zapadu je Vanaheim, svijet klana bogova Vanir. Na jugu je Muspellsheim, dom vatrenih divova. Na sjeveru je Niflheim, zemlja ledenih divova. Sjeverozapadno je Ljossalfheim, dom vilenjaka svjetlosti i Freyra. Sjeveroistočno je Asgard, dom Aesira. Jugoistočno je Svartalfheim, dom patuljaka ili Svartalfa. Jugozapadno je Helheim, svijet mrtvih u kojem vlada Hel. Jedna od rasa, specijalizirana da svojom snagom uz pomoć magije drži pod kontrolom entropiju prirode, bili su divovi, poznati kao i jotunni. Planine u kojima obitavaju divovi, Jotunheimen, toliko su velike da su i divovima planine.

Sad vam je jasno zašto lanac najviših vrhova (konkretno, 29 najviših vrhova Norveške) nosi ime Jotunheimen :D? Ujedno je i jedan od 44 nacionalna parka.

Treći je dan na cesti u Norveškoj i na putu smo prema Oslu.

Ovo što vidite je barijera koja spriječava krave da nekontrolirano šetaju. Radi se o setu šipki, koje se na pokušaj kravljeg prelaska rotiraju, što je dovoljno za krave da stanu. jednostavan i elegantan sistem, vidjeli smo kako radi.

Količina snijega uz cestu raste

a pred nama je skijalište. U ovo doba godine navodno Norvežanke skijaju u bikinijima, no nismo vidjeli ništa osim

na Lazićevu opću žalost

Vozeći se promatram snijeg oko sebe. Uz cestu postoje nanosi koje su ralice prebacile sa puta a iza njih su ravne poljane. Prosto ti dođe da protrčiš po tom snijegu.
Promatranjem ustanoviš da šetanje možda i nije opcija :D:

Zanimljivo, nije hladno. Makar ne u ful moto opremi. Možda sam jednostavno previše fokusirana na ono što vidim?

Slikam Lazića u fotografiji za unučad :D:

Negdje, u toj sredini doslovno ničega, tundre pokrivene snijegom, primjećujem kućicu uz jezero. Jednu od nekoliko.

Sjetim se Unije, sveopćeg lobiranja da jedna bogata Norveška uđe u tu gungulu i mislim si, koliko je osobi koja ovdje živi zapravo bitno tko u taj tren predsjedava Unijom, stabilnost eura i slično?

Koga briga za išta ako ovo gleda svaki dan

i uistinu ne vidi dalje od jotunheimenskih brda?

Putem smo često primjećivali male hrpice kamenja, kao na Trollstigenu. Bilo ih je sve više pa sam odlučila napraviti svoj primjerak.

Negdje pred najvišim vrhom Norveške, Galdhøpiggenom, stoji moj osobni primjerak, sklepan nabrzaka i prikladno nazvan najljepšim imenom koje sam čula: Rauma :D:

Dolazimo i do drvene crkve, stavkirke Lom.

Prije četiri godine sam prvi put vidjela stavkirku uživo. Stavkirka Gol se nalazila u dvorištu etnografskog muzeja u Oslu i nažalost nije bila otvorena za posjetitelje. Stoga sam ove godine procijenila kako je uistinu dobra prilika za probati ući u makar jednu od brojnih koje smo planirali posjetiti. Ova, nažalost, nije bila otvorena.

Da ponovim, stavkirke (u slobodnom prijevodu “crkva od drvenih greda”) svojom izvedbom simbolizira prijelaz u vjerskim običajima svojih štovatelja. Na njima se nerijetko nalaze zmajske glave kao i kršćanski križevi – simboli vjerovanja u staronordijske bogove kao i simboli kršćanstva. Izuzetno su dobro očuvane i nakon 1 000 godina, no nažalost, neimune su na vatru. Stavkirke Fantoft, iznikla u 12. stoljeću u blizini Bergena, doživjela je požar 6.6.1992. Izveo ga je norveški black metal glazbenik Varg Vikernes, osoba koja stoji iza imena Burzum. Fun fact nabrzaka , odakle je uzeo ime “Burzum”? Sjećate se Prstena iskovanog u vatrama Mt Dooma i mordorskog natpisa na njemu – “Ash nazg durbatulûk, ash nazg gimbatul, ash nazg thrakatulûk agh burzum-ishi krimpatul.” – “One Ring to rule them all, One Ring to find them, One Ring to bring them all and in the darkness bind them.”? Burzum znači “tama” na mordorskom.
E sad, Varg, osim što je ubio Mayhemovog vokala Øysteina Arsetha, potpalio je Fantoft. Unatoč tome što je javnost osudila spaljivanje i deklarirala požare kao sotonske rituale, Vikernes je uspio dati javnosti do znanja kako su njegovi motivi bili posve druge prirode – osveta onih koje je kršćanstvo u prodoru na sjever ubijalo. Širenje kršćanstva nije bilo nježno i bez opresija – žrtve su, osim ljudskih, bile i razne druge stvari i pojave – stradavala je umjetnost, kultura, tradicija.
Šteta što se tradicija poštivanja nordijskih božanstava izvitoperila i poprimila nacističke proporcije. Meni se sviđa ideja poštivanja starih običaja – zašto bi određeni prostor i ljudi koji na njemu obitavaju i imaju nekakav sustav vjerovanja morali preuzeti kršćanstvo kao “pravu” vjeru? Često čujem “Što točno imaš protiv naše vjere?”. Prvo, nemam ništa protiv samog štovanja od strane pojedinaca ali mi semantički i kontekstualno ne odgovara “naša vjera”. Autohtona je za Izrael. Ne za ostatak svijeta. Da bi dosegla tu razinu, ta vjera je palila, rušila i ubijala kao kanonada atomskih bombi.
Varg Vikernes je trenutno na uvjetnoj i živi negdje u pokrajini Telemark u miru.

Ravno u 1 stajemo na ručak. Pogledajte gdje sam sjela&jela:

Ovo je Glittertind,

ovo je cestica koja ih razdvaja,

a ovo Galdhøpiggen.

Moram priznati da sam očekivala nešto ogromnije. Iako, i te 2 000 metara i nešto sitno su priličan problem za uspeti se, sigurna sam.

Podnožje Glittertinda je dnevni boravak za sobove,

a u podnožju Galdhøpiggena stoji drvena kućica visine oko 30 cm. Prelijep detalj.

Zalazimo dublje u brda, znajući da je ovo posljednji prolazak tj. izlazak prema kući.

Ovo je prvi dan da sam promrzla u Norveškoj.

Lazić pali iPhone

i bilježi vjetar koji nas je obrijao najjače otkad znamo za sebe, dok stojimo na vidikovcu.

Usput nailazim na naziv za kamene hrpice i upozorenje da ih se ne gradi nove.

Ups.

Na jednoj od isturenijih točaka je stajala neobična naprava. Po bazi su bila ispisana imena vrhova planina vidljivih sa te točke a nad njima je stajao pomični stakleni okvir. Služi za određivanje koju planinu gledate.

Parkiramo motor

i odlazimo se naslikavati nad provalijom.

Par sobova je označilo izlazak iz zone brda.

Nedugo nakon smo se spustili sa brda prema moru. Večeramo u gradu Øvre Årdal, na obali. Čovjek ne bi vjerovao kako se u 50 km promijeni klima i kako je toliko osjetna razlika između planinske i mediteranske zapravo tako malo udaljena.

Ova točka, grad Øvre Årdal, predstavlja završnu točku Sognefjorda, najvećeg norveškog fjorda, pukotine u poluotoku duge preko 200 kilometara. Impresivno.

Dolazimo do tunela Laerdal, dugog 24 km. Poznat je turistima zbog boja koje su se koristile u izradi, sa svrhom razbijanja monotonije i osjećaja da nisi pod tisućama tona planinske mase. Meni to nije baš povezano pa mi uglavnom izgleda bezvezno.

Prepinky.

U gradu Gudvangen stajemo jer kreće kiša. Večeras – za promjenu – hytta (nordijska drvena koliba) umjesto šatora.

Total: 357 km.