Polazak?

Kad sam, jedva 8 dana prije polaska, najavila bližnjima kako ću dva tjedna godišnjeg provesti kao suvozač na motoru na putu do nuklearne elektrane u Pripjatu i potom na putu kući preko Auschwitza, reakcije su (očekivano) bile podvojene. Potrojene, možda bi bio precizniji izraz.

Jedna skupina je bila totalno oduševljena idejom. Dobila sam masu pitanja oko elektrane, pravila igre u Zoni, razine radioaktivnosti, administrativnog protokola itd. Pohvalili su entuzijazam jer shvaćaju našu znatiželju i poželjeli su nam iskrenu sreću na putu. Trebalo nam je, to je jasno.
Druga skupina me izravno nazvala budaletinom kojoj bi bilo pametnije štancati podmladak loze Lazić i ne baviti se ičim izvan kuhinje. Vjerovali ili ne, i to postoji, još uvijek, u vrijeme letova u svemir. Ipak, ova osoba je par dana kasnije pokazala veliki interes za put i na koncu iskreno mi poželjela sreću na putu i uživanje.
Treća je, najčudnija, imala glasan napad na mene, vrišteći kako je to preopasno i da su razine radijacije drastično prevelike i u razinama kao na dan nesreće (nota bene, kao prije 25 godina). Na pokušaj objašnjavanja i davanja konkretnih brojeva je reakcija bila “To je sve laž, to je sve urota onih koji vode grupe po Černobilu!” itd. Odustah od daljnjih debatiranja uz LOL. Najgore je nekome oduzeti pravo da bude u krivu =).

OK, pare možda jesu mogle biti potrošene na nešto drugo (iako samu cifru ne smatram pretjerano velikom). Možda smo mogli otići u Dalmaciju na par tjedana, Grčku, Tunis ili nešto slično, no ova tragedija nas zbilja zanima i željeli smo vidjeti svojim očima ono što smo godinama gledali u dokumentarcima i čitali po raznim člancima. Famozne razine radioaktivnosti prema mjerenjima uistinu nisu kritične i ne predstavljaju puno opasniji problem od primanja doze gama-zračenja pri najobičnijem letu zrakoplovom. Na koncu, ne bih se preselila u Zonu, već bih tamo provela par sati, hraneći slasno svoju znatiželju. Tunis ionako čuvam za vrijeme kad odem u penziju =).

No, da se vratim nazad na putovanje, Lazić već godinama priča o Rumunjskoj, koju želi vidjeti po svaku cijenu, potaknut brojnim putopisima sa moto-foruma. Budući da je proljetni plan odlaska na Siciliju zbog neusklađenih godišnjih pao u vodu, odlučili smo put prebaciti za srpanj, no kako nam je oboma Mediteran ljeti noćna mora zbog vrućine, sparine i turista, u hladu planinske Rumunjske sa dominirajućim borovim šumama smo vidjeli spas.

Gledajući Rumunjsku smo konstatirali kako je Černobil dovoljno blizu, a u povratku bismo mogli obići konc-logore u Sobiboru i Auschwitzu, pa kući preko Tatri i Mađarske. Do Rumunjske smo možda mogli nekako utrpati Srebrenicu i Đerdap… Sjedeći pred atlasom se rodio plan o prelasku nekih 4 500 kilometara u obliku nepravilne elipse, poprilično zašiljene u ukrajinskoj metropoli.

Dan 01 / subota

Pakirajući torbe na motor smo kasnili u polasku oko 2 sata. Dobro, nije pomoglo ni koji trenutak dulje meškoljenje u krevetu, iako smo oboje bili budni i prije nego je zazvonio sat koji nas je trebao natjerati na jutarnju fiskulturu i pripremu za put. Ležali smo i komentirali ono što nas čeka, poprilično dobro raspoloženi i nabrijani. Nisam baš sklona pretjeranom živciranju prije puta, no ovo je bilo prvo putovanje koje mi je izazvalo leptiriće u trbuhu. Kako ne biti raspoložen pri pomisli na reaktor? Jedino smo se nadali da nas putem neće puno prati kiša ili makar u početku. Najavljeno je nekakvo loše vrijeme baš u vrijeme polaska, jel može nešto biti gore od polaska od kuće na put dug par tisuća kilometara dok te zalijeva kiša?

Kad smo se spakirali,

odoka smo procijenili kako nakrcani motor na kojem oboje sjedimo teži oko 320 kg. Oboje smo višestruko dokazani light travelleri, no nakon svega sada objektivno vidimo kako smo mogli još skresati tereta. Zapravo, ne bismo značajno izgubili na kilaži, no, u svakom slučaju ne bismo nailazili na vrećice sa stvarima koje nismo ni dotaknuli tijekom 2 tjedna vožnje. Live & learn, rekli bi mudriji.

Bacamo zadnji pogled na brojač kilometara

i gazimo prema granici sa BiH. Relaciju Zagreb – Dvor – Prijedor – Banja Luka dugu oko 220 km smo doslovno preletjeli u jedva 4 sata. Nakon ručka smo nastavili prema Sarajevu, vozeći se kanjonom rijeke Vrbas. U odnosu na kanjon Une koji smo prošli godinu ranije, meni nije toliko lijep. Una je azurno plava i bistra, dok je Vrbas nešto mutniji. Unatoč tome, brdski i šumski krajolici prošarani kršem su prekrasni i jednostavno

oduzimaju dah.

Cesta je bila solidno prometna i isprekidana priličnim brojem tunela raznih duljina. Vrijeme je bilo više na mojoj nego Lazićevoj strani. Dan je bio sunčan i lagano prohladan, više proljetan nego ljetan i savršen za moj novi body armor. Vrlo je lagan, prozračan i ugodan za nošenje. U ovaj trenutak toga nisam mogla biti dovoljno svjesna, no do kraja putovanja bih u ikakvoj drugoj zaštitnoj jakni naprosto pošandrcala.

U Sarajevu nas je dočekalo loše vrijeme, koje nas je pratilo do kraja dana. U centru grada je počela sitno padati kiša, zbog koje smo se nabrzaka popakirali u kišna odijela. U svakom slučaju je lakše obući se odmah, nego kad se nebo odšarafi i pljusne dažd iz oblaka.

Smazah u dva griza jako ukusnu autohtonu pitu krumpirušu.

Ne postoje dovoljno dobre i uvjerljive riječi koje bi opisale koliko volim te raznorazne savijače i koliko sam neselektivna kad dođe do pitanja čime je punjeno tijesto =)

Krenuli smo ubrzo prema brdima, cestama koje vode prema Palama i Romaniji. Iznenadio me putem poveći broj pasa lutalica i štenaca ostavljenih uz cestu i opće sivilo lokaliteta kojem baš nije pomagalo ni tmurno vrijeme. Tijekom par sati vožnje prema granici sa Srbijom se sitna kiša pretvorila u kišom praćeno nevrijeme i posjet Srebrenici je postao besmislen. Oko 21 sat je Lazić odustao i stao pred prvim motelom na koji smo naišli, u mjestu Ustiprača. Ekspresno smo se smjestili u sobu, otuširali i zaspali kao bebe, unatoč jakom svjetlu koje je dopiralo kroz prozor u tamu sobe i kojim je bio nakićen jedva par desetaka metara udaljen minaret.

Total: 550 km.