Pad?

Dan 06 / četvrtak

Spavali smo kao bebe – makoliko je kewl spavati u vreći, krevet je krevet. Motel je par kilometara pod Făgărăşanom, na cesti iza koje leži borova šuma, što znači da je klima savršena. Čak nam je vlasnik uperio prst u ventil za podešavanje grijanja. Ovo je prvi put da sam se zbilja i ogrijala ljeti. Po dogovoru od večeri prije, vraćamo se na Transfăgărăşan, nada u lijepo vrijeme umire posljednja. Što nam znači potrošiti još par sati da bi poslikali kako spada onakvu prirodnu ljepotu? Naše mišljenje su dijelili i Finci

na putu prema gore. No rezultat je bio prilično razočaravajuć. Magla je bila još veća i gušća. Kad te neće, onda te neće.

Štoviše, ono jezerce od jučer, Balea, koje nismo vidjeli, sada nismo vidjeli uopće :/

no to nije razlog da se čovjek ne poslika još jednom, makar u magluštini. Inače, unatoč temperaturama jedva iznad nule, gore je prilično živahno, pazarili smo pečeni caşcaval (ovčji sir) i privjesak od poludragog kamenja, pijući čaj (Lazić) i mrzlu Pepsi (ja).

Boca Pepsija je došla sa hrđom od čepa na staklu i pozovem konobara da mi zamijeni. On se nekako doklatara i na moju žalbu me pogleda u čuđenju sa rolajzom, kao, u čemu je problem. U ničemu, očito.

Ono, neće meni biti ništa od hrđe. No, za državu EU ne poštuju baš neke sanitarne standarde (recimo, u trgovinama prodavači nemaju uniforme) i malo su, khm, nefleksibilni kad je u pitanju uslužna djelatnost. Neka, neka… Doćeš timen, paćti ja uvaljat žižljivi bulgur i prdit kak ti od insektualnih proteina neće biti ništa

Očito će mi itekako trebati list djeteline od nekoliko kamenčića

tko zna što me još čeka na putu

Na vrhu smo se na poljsko-hrvatsko-njemačko-pantomimičarskom sporazumijevali i sa Poljakom na nekoj glomaznoj pili koja nalikuje autobusu na dva kotača. Definitivno mi je njemački zahrđao, što me boli na jedno 66 razina i definitivno ga treba malo podmazati. No, Poljak ne gubi vrijeme, slika se sa mnom kraj svog motora a ja pritom slikam Lazića

Poseban RESPECT odajem svim biciklistima koje smo sreli na putu, pogotovo na Transfăgărăşanu.

Odustajemo od čekanja dizanja magle i krećemo dolje.

Povremeno stajemo da se poslikamo kraj iole vidljive ceste, a divljenje moram iskazati i životu na ovim visinama i temperaturama. I iz najmanjih pukotina strši malena biljčica, skrivena od vjetrova.
Snijeg je uglavnom okopnio i brda su zazelenjela, no mjestimično ga se još uvijek može naći.

Spustili smo se u civilizaciju, nadajući se nečemu što će neutralizirati ono razočaranje magluštinom.

Meni je prilično zanimljiva lokalna ruralna gradnja. Kuće su pod velikim utjecajem pravoslavne vjere, što se manifestira u prozorima koji kao da su ukradeni sa kakvog manastira.

Lijep detalj su i rode, koje smo viđali skoro cijelim putem,

a evo i detalja koji mi nimalo nije jasan:

zašto bi netko “heklao” žice i/ili stavljao drvene balvane na žicu?

Također, zanimljivo mi je i što će Rumunji natkriti sve što natkriti mogu. To znači da svaki križ ili svetište uz cestu, a ima ih jako puno, ima svoj mali krović. Zašto bi Isus kisnuo, trunuo ili korodirao?

Rumunji su dosta religiozan narod. Čak 87,6 % stanovnika se identificiralo kao pravoslavno, što prilično jasno objašnjava ovaj “fenomen”.

Od svega vjerskog moram kao najljepšu istaknuti ovu crkvu aka biserica

koja dominira uz cestu. Pokrivena je velikim brojem drvenih pločica i izgleda kao gmaz pod ljuskama.

Vozeći se, dolazimo do benzinske, kada Lazić iznebuha vrisnu: “Gdje mi je ruksak?!”. Treba li uopće prispomenuti da su u njemu, osim dijela para, bile i putovnice? Ostajem na benzinskoj dok on odlazi na mjesto na kojem smo zadnjem imali pauzu za protegnuti noge. Oko pola sata kasnije se vraća sa ruksakom i pričom kako ga je vjerojatno odložio na torbe iza mojih leđa na motoru i kad smo krenuli, jednostavno je pao i ostao. Srećom, našao ga je lokalni policajac.

Otkriće putovanja, makar u prehrambenom smislu (a probala sam i probat ću doslovno sve što mogu kad negdje zujim) mi je shaorma. To je klopa nalik kebabu, no za razliku od one komprimirane žlundre od prosječnog kebabdžije koja se vrti na onom ražnju, ovdje u tortilju dolazi čista svinjetina. Ipak, u puno manjoj količini od klasičnog kebaba – na dnu je sloj pomfrita, na njega se dodaje meso i gore sve žive i nežive salate.

Toliko smo ih sa guštom smazali da je to bilo strašno za gledati

Nastavljamo prema

Bran dvorcu, koji je poznatiji po ogromnoj tržnici Drakulinih artikala nego sadržaju unutra. Nažalost.

Istaknula bih jedino secret staircase (Well, for a secret passage, there is a lot of yapping 'bout it :D)

i nekakvu mačinu koja je razočaravajuće lagana, iako sam se dosta oštrila na vitlanje.

Prolazimo i dvorac Rasnov,

prema Braşovu, gdje smo na kružnom toku imali prometnu nesreću.

Naime, nekom tukcu je curilo ulje po cesti. Pri skretanju u toku smo se, normalno, nagnuli u zavoju, prednji kotač je proklizao a mi smo se našli na asfaltu. Ovo je fotografija koja je nastala u trenutku pada, očito sam nešto izoštravala u taj trenutak.

Ubijte me, nemam pojma što

Osjetila sam jak udarac u koljeno u trenutku kad je motor pao na nogu. Lazić je već bio na nogama i glasno me pitao jesam li dobro, potpomognut hrpom ljudi koja se sjatila oko motora. Ustala sam sa ceste osjećajući gadnu bol, nadajući se samo da nešto nije puklo jer bi to značilo da se putovanje prekida. Stojeći oslonjena na Lazića sam savila nogu u koljenu i odahnula! Sve je OK. Malo boli, ali, šta sad? Bitno je da nema loma.

Maknula sam se sa ceste, nešto dalje, misleći kako se još netko može poskliznuti na jebenoj mrlji i onda me dodatno pokupiti. Kad sam sjela, ustanovila sam da su najdraže mi hlače uništene. Uzela sam nož, rasjekla nogavicu tako da što lakše mogu doći do rane, isprala ju antiseptičkim sredstvom i priljepila flaster sa kompresom. Krastu na koljenu nisam imala od 5 godine. Sada je koljeno OK, jutros je otpao i zadnji komad kraste. Sreća u nesreći je ta što je u pitanju bio kružni tok u kojem smo i mi i ostali iza nas ulazili pri malim brzinama. Sreća je i da sam imala body armor, koji je lijepo izgreben na mjestima gdje bi inače bila moja koža. Lazić? Neokrznut!

Pokupili smo se, pojeli slaju u centru Brasova, našli Lidl (gdje sam pukla na neku natprosječno dosadnu prosjakinju, zadnje što mi treba kad se slupam je kresanje majke kad odbijem dati lei) i opskrbili se večerom, izašli iz grada i digli šator

na livadi kraj polja repice i željezničke pruge. Teren za spavanje nije bio najravniji, ali mi je od kvrga pod kralješnicom ipak veći problem bilo koljeno. Razmišljala sam o prekidu putovanja i odlasku vlakom kući jer sam bila svjesna da me čeka još 10 dana vožnje motorom, gdje je koljeno i po 12 sati u istom položaju. No, sve u svemu sam lijepo spavala.

Total: 245.