Transalpina?

Dan 04 / utorak

Prije nego nastavim sa daljnjim opisom zbivanja na putu, svoj dio pažnje mora dobiti i rumunjski jezik. Rumunjski, eh, rumunjski. Ljepši od poljskog, ružniji od ukrajinskog.

Zapravo, nije toliko gadan kao što izgleda, a kako smo par dana provodili u dotičnoj državi, bili smo prisiljeni naučiti kako se koja riječ čita. Ako zbog ničega, a onda da možemo pitati za smjer u kojem želimo dalje bez da se vraćamo nazad. Ajmo, mali crash course: “s” sa malim zarezom pod guzicom – ş – čitamo kao “š”. Primjerice, “Braşov” se čita “Brašov”. “T” sa istim zarezom – Ț – čitamo kao “c”. U praksi stoga ime Vlad Țepeș ne čitamo “Tepes”, već “Cepeš”. J je “đ”, predvidljivo, c je “k” itd.

Što se samog jezika tiče, tijekom tih par dana smo uglavnom koristili klasični hibridni rumunjsko-pantomimičarski. Štoviše, oboje smo fluentnost digli na zavidne razine :). Neke riječi smo brzo svladali (apa = voda, lapte = mlijeko, paine = kruh, lacul = jezero, drumul = cesta, lumina = svjetlost, pogodite što je lubenița :)) a prva fraza sa kojom smo se susreli i koja nas je pratila putem do Bukovine je “Un lei?”. Ugrubo se dade prevesti kao “Ae, ‘maš kunu?”. U Rumunjskoj vas svi žicaju nešto – staro, mlado, psi, mačke… I to je nešto na što se jednostavno morate naviknuti.

Engleski je bio potpuna nepoznanica dok nismo upoznali mladu gospođicu Danu i njene roditelje, no o njoj kasnije. Ima još dosta kilometara do tamo.

OK, nazad na cestu.

Prvo jutro u Rumunjskoj (BTW, oboje smo se složili kako daleko bolje zvuči Rumunija nego Rumunjska) je bilo, khm, specifično. Nakon Orşove su stotine kilometara izgledale dosta kontradiktorno – uz očajno loše ceste su ležala jako prljava i neuredna sela nalik Kusturičinim sa okusom naturalizma a oko njih su u svim smjerovima stršala brda pokrivena divnim šumama.

Ovdje smo stali na doručak. Onak, staneš i zapitaš se, postoji li savršenije mjesto za punjenje energije od planine niz koje se slijevaju hladne rijeke i potočići sa bistrom i čistom vodom?

Po cestama uvijek makar jedna lutalica

i djeca koja uz autoput prodaju maline i šumske jagode.

Kako da odolim punoj piksli šumskih jagoda?

Uveli smo ovaj dan i pravilo o ubijanju oka na pol sata-sat, što zbog nas, što zbog drugih na cestama. Oko 13 sati bi nas svaki dan uhvatio neki slatki drijemež – jednostavno bismo sišli sa ceste na zatravljenu površinu u jednom od sela, raširili prostirke kao češki turisti, izuli bakandže i odrapili sat vremena u hladu neke voćke. Nakon par minuta nismo ni vozila sa ceste registrirali, koliko nam je san dobro došao.

Prozujali smo kroz gradove Băile Herculane, Baia de Aramă i Târgu Jiu, gazeći prema posebnom mjestu.

Transalpinom se treba provesti svatko.

Radi se o žestoko atraktivnoj cesti koja oštro reže Parâng planinu i odvaja jasno plavo nebo od divne vegetacije koja se trudi zelenjeti na nadmorskoj visini od cca 2 000 metara. Ujedno je i cesta na najvećoj nadmorskoj visini u državi. Njenu izgradnju je inicirao rumunjski kralj Karlo II. i stoga nosi ime Kraljeva cesta. Do prije dvije godine nije bila asfaltirana, a ja sam ju nekako zamišljala baš kao takvu – uskih kozjih cestica sa kamenjem koje iz njih strši.

Ipak… Najluđi momenti su približavanje vrhu, kad nestaje plava boja i kad shvatiš da si u oblaku.

Iako natpis kaže da je Transalpina zatvorena, može se proći preko prijevoja Urdele. Naime, upozorenje je tu jer se cesta na par mjesta odronila, pa radnici saniraju nastale probleme.

Spuštanje nije bilo ništa manje divno od penjanja =)

a kad smo se spustili sa brda, počela je stidljivo rositi kiša. Uz tmurno vrijeme sa ove strane brda je i lagano padao mrak. Bilo je vrijeme za nalazak lokacije na kojoj ćemo se utaboriti. Prolazeći kraj jezera Vidra smo spazili nekakav kompleks motela koji se učinio dovoljno miran da odvalimo par sati sna pod nekakvim krovom. Prišli smo bliže i shvatili kako je sve napušteno. Lazić je parkirao motor pred nekakav pansion i donio vatru puku promrzlom.

Nedugo nakon se pojavio vlasnik (ili nešto slično tome) kojem smo na pantomimičarskom objasnili da bismo samo prenoćili i naložili vatru u malom natkrivenom prostoru. Nakon što je odobrio našu ideju, večerali smo i zaspali, no prije sna su nam na oči došla 2 psa koja smo nahranili ribom i sušenim bananama, pa su nam pravila društvo cijelu noć, lajući na zvijezde.

Total: 240 km.